Ponedjeljak, travanj 1, 2396, 22:02 sati
Mrzim 1. travanj! Nasjednem na ama baš svaku neslanu šalu! Osobnog sam mišljenja kako nije nimalo lijepo zezati se na račun fizičkog izgleda, naročito kose. (Mada bi bilo super da je Ian ipak pripremio jednu ludoriju na moj račun.)
Srijeda, travanj 3, 2396.
9:07. je bilo kada sam pogledala na veliki gradski sat. Kasnila sam u školu, i bila sam izrazito nervozna zbog toga. Ko za vraga javni prijevoz je uzeo slobodan dan (takav sam dojam ja stekla), i nijedan taksista nije reagirao na moj S.O.S. poziv, pa sam jurila ko muha bez glave. I umalo sam ostala bez glave kad...
„Hej, pazi kuda voziš ti...“
Nevjerojatno! Dogodio mi se najmekši sudar s biciklom (a pitala sam se tko se još vozi na nožni pogon?!), i našla se na Ianu koji se ispružio leđima na zemlju obujmivši me svojim snažnim rukama na najbožanstveniji mogući način. Kakva karma?! Uh!
„Ti“, zurio je u mene kao da imam rogove na glavi.
„Ti“, ponovila sam za njim, i provjerila je li doista imam rogove. „Nisi li možda trebao biti u školi?“
„Morao sam kupiti lijek za Ždrala. Susjed je javio da je zmaj najozbiljnije bolestan, a nitko drugi mu nije mogao pomoći. Potrebna je posebna biljna mješavina za ubiti virus a daju je isključivo na recept.“
„Kako si ti dobar“, filmski sam zatreptala za vrijeme ustajanja dok sam otresala prašinu sa sebe. „Ideš u apoteku?“
„Ne, sve sam već sredio. Vraćam se natrag u školu.“
„Hmf... slučajno idem u tom smjeru.“
„Luna...“
„Molim te Ian. Nedostajao si mi.“
Nismo otišli u školu... uopće. Umjesto toga, saznala sam kako u „Neptunu“ služe božanstvenu limunadu. Zadržala sam se duže nego sam očekivala. Ian je definitivno bio sretan što me vidi samo... patio je. Osjećala sam to veoma intenzivno, i znala sam kako je na meni riješiti ljubavni trokut.
18:30. Dobila sam spektakularnu ideju! Kao temu svibanjskog maturalnog plesa predložit ću MORSKI SVIJET! Palo mi je na pamet dok sam razmišljala o sebi, Ianu i neizgovorenim mislima danas u Neptunu.
18:37. Mogla bih biti sirena!
18:40. Mmmmm... ili možda bolje zlatna ribica. Sirena je isfurana!
18:57. Hmf... hobotnica?
19:06. Neee... Posejdon! Još bolje, njegova supruga! Je li Posejdon uopće imao ženu? Hmf... u svakom slučaju morao je imati barem zgodnu ljubavnicu.
21:49. Guppy tropska ribica...
Nedjelja, travanj 7, 2396.
14:00. Ručak kod Erikovih. Osjećala sam se usamljeno. Sada, kad sam prihvaćala istinu, ostatak ekipe za stolom, bez premca je blebetao o Rh-faktorima. Saznala sam kako Erik obožava Rh-negativne krvne grupe, dok je njegova mama opravdavala to činjenicemo kako je riječ o klasičnom tinejdžerskom buntu. Neka prikrivena vrsta negativizma.
14:40. Nakon objeda, Erik me je doslovno odvukao u svoju sobu. Mislila sam, frajer se želi ljubiti, i baš sam smišljala ispriku kad...
„Luna... moramo razgovarati.“
Vrpoljio se u mjestu. Načuo je kako je to u prvom redu odlično za dobru liniju, pa sad iskorištava svaki prazan hod, i jednostavno, vrpolji se.
„Nešto se dogodilo?“
Promatrala sam ga netremice. Usnice sam samo lagano napućila, a treptanje svela na minimum.
„Ne još.“
Ruke je stavio u džepove hlača, pa ih zatim ponovno izvadio. Njegov nemir proizvodio je u meni nervozu.
„OK! Nemoj me više držati u neizvjesnosti.“
„Luna... ja...“
„Popio si nekoga na slamku?“
„Ne.“
„Učinio si jednog od učenika vampirom?“
„Ma neeee...“
„Onda si gej.“
Pomislila sam kako sam napokon utvrdila ispravnu dijagnozu.
„Ne! Pusti me da dovršim!“ skvičao je neopisivo neumoljivo.
„OK! OK! Samo sam pokušavala pomoći!“ doskora sam mu se pridružila u ekspresionistički nastrojenom eksplozivnom raspoloženju.
„Luna... ja...“
„Aha! Znam!“
„Prestani već jednom, molim te!“ nasitno ga obuzimao očaj.
„Dobro onda i ti prestani s tim otezanjem, i ispričaj mi lijepo šta se dogodilo.“
„Ja... zaljubljen sam.“
„Znam. U mene. Pa?“
„Ne u tebe... barem ne više...“
Okretao se oko svoje zamišljene osi, a ja sam nepomično pratila taj idiotski prizor. Priznajem, trebala mi je cijela minuta da se priberem, i tek tada sam izustila:
„Tko je ona?“
Prestao se vrtiti, i sada se češkao po glavi, povremeno pogledavajući negdje oko mojih očiju.
„Maya.“ Nagađala sam.
(Hm, naravno!)
Sagnuo je glavu.
„Nisam imao namjeru. Jednostavno, dogodilo se.“
„I koliko to sve skupa traje?“
Kiptila sam poput svake druge cure koja je upravo saznala kako njen dečko ustvari voli drugu.
„Ovoga... nisam ti radio iza leđa. Želim tvoj blagoslov za vezu s Mayom.“
„Blagoslov?! Erik, pobogu, nismo u srednjom vijeku!“
Vrištala sam mada mi dugo nakon toga (sve do večeri) nije bilo jasno zašto.
„Ne mogu biti sretan s njom ako znam da ti za mnom patiš i čezneš za mojim savršeno definiranim bicepsima“, snuždio se diskretno napnuvši mišiće ruku.
Sad sam se zbilja nasmijala.
„Erik dušo, olakšat ću ti“, položila sam obje ruke na njegova ramena. „Drag si mi... veoma, ali... ja te ne volim. Ne sjećam se jesam li ikada... nije važno... Uglavnom, ne preferiram osobito biti ostavljena, jer bi to moglo utjecati na popularnost u školi. Stoga, bijesna sam na tebe dragi.“
„Nemoj biti, nemoj biti! Učinit ću sve... reći kako si me napucala zbog drugoga, bilo što!“
„Zbog koga?“
„Iana? Misliš da nisam primjetio kako se potajno škicate. Hehe...“
„Ali, iskreno, ja ne vidim Iana kako se nudi, pa čak ni za bijedan flert.“ Namrštila sam se.
„Hmf... naravno! Iz poštovanja prema meni. Kad razgovaram s njim...“, uputio mi je nimalo fascinantan urotnički osmjeh.
„Nećeš ti s nikim razgovarati“, prekinula sam ga.
„Neću?“
„Da nećeš“, izrekla sam samouvjereno, s rukama na kukovima. „Smislit ću ja već nešto. A sad se gubi! Ne želim te vidjeti niti čuti za tebe naredna dva dana.“
„Luna, pa ja sam u svojoj kući.“
„Hmf... tako je“, smela sam se na trenutak. „Onda ja idem...“
Zakoracila sam u smjeru vrata, i pred sam prag se osvrnula.
„Znači dva dana“, priprijetila sam prstom, strepeći kako me moja tiha tolerancija cjelokupne situacije ipak izdala. „Nakon toga, možda ti odlučim oprostiti.“
17:00. Razmišljala sam pozitivno. Napokon slobodna (za Iana)!
18:20. Nešto nepoznato mi nije dalo mira. Hmf?!
20:02. Jao! Pa ja sam izgubila maturalnog partnera!
Utorak, travanj 9, 2396, 21:55 sati
Ideja MORSKI SVIJET dočekana je s neskrivenim oduševljenjem. Školski odbor je rekao kako ipak moraju raspraviti prijedlog u tančine, ali je stvar vrlo obećavajuća. Zahvalili su mi na nadahnuću. Još su spomenuli kako će mi se javiti, i da u međuvremenu svakako malo razradim svoju inače fantastičnu zamisao.
Hmf... možda bih mogla biti rak samac?
(I možda Ian osvane kao moruzgva?! 
)
Četvrtak, travanj 11, 2396, 21:55 sati
Brzi su. Moj super-prijedlog za MORSKI SVIJET je usvojen! Sad još samo moram nabaviti pratnju za radostan događaj! 
Nedjelja, travanj 14, 2396.
Podne. Nervozno sam cupkala po kuhinji, a svako malo, pogled bi mi skrenuo na iPhone. Zašto ne zove??? Poslala sam mu bezbroj mailova.
12:27. Zazvonio je. Umalo se nisam polomila doslovno skačući na Ianov poziv.
„Halo“, javila sam se zadihano.
„Što sam tako važan“, smijao se.
„Umm...“, zbunila sam se zakratko. „Gdje si ti dođavola?!“
Nije mi dugo trebalo da se snađem.
„Ispred tvojih vrata“, rekao je nadasve smireno.
Uputila sam se prema izlazu, i stavila ruku na skener. Odmah me je prepoznao, i voilŕ: fizička prepreka između mene i Iana bila je uklonjena. Trebalo je poraditi sada na ostalima.
„Gdje me vodiš?“
Podigla sam glavu fokusirajući njegove zbog jakog sunca sužene zjenice.
„Idemo na kavu, tako si rekla?“
Prelazio je preko mene ispitivačkim pogledom.
„Pa, da... ali, kamo me vodiš“, bila sam uporna.
„Gdje bi željela otići“, otvoreno mi je pokazao kako je danas dobre volje (za promjenu), kad je riječ o meni.
„Ovoga...“, zagledala sam se negdje neodređeno. „Umm... iznenadi me!“
I tako je i bilo.
„Impresionirana sam“, zadovoljno sam se protegnula na stiliziranoj fotelji, i na trenutak pomislila kako se izležavam na pravom pravcatom lotosovom cvijetu.
„Sviđa ti se?“
Pitanje sam ispravno shvatila retorički, mada sam imala žestoku potrebu za komentarom.
„Nego šta! Nikad prije nisam bila na ovakvom mjestu.“
„Nisi čula za 'Žabice'?“
„Jesam... samo mi nažalost nije palo na pamet doći ovamo. Jao kad cure saznaju...“
Spontano sam zapljeskala, i oduševljeno promatrala konobare maskirane u žabe, zmije, kornjače i ostale žitelje bare.
„Drago mi je što ti se sviđa.“
„Još kako! Uhh... ovo me podsjetilo! Znaš da je prošao moj prijedlog za temu maturalne zabave!“
„A to bi bilo?“
„Joj, pa ti ne znaš! Morski svijet.“
Nestrpljivo sam čekala njegovu reakciju.
„Morski svijet“, ponovio je sa stanovitom dozom odobravanja. „Zanimljivo.“
„Erik će pretpostavljam biti Posejdon?“
Bio je to pokušaj da me nasmije, i nagovještaj kako još nije čuo za naš prekid.
„Erik i ja smo prekinuli“, srknula sam gutljaj bezalkoholnog koktela čijom je aromom dominirala papaja.
„Žao mi je.“
Znam da je potonje izrekao radi reda.
„Ne treba ti biti“, olakšala sam mu kako bih na vrijeme spriječila eventualno prenemaganje. „Samo.. to za sobom povlači problemčić...“ nastojala sam zvučati samozatajno, barem zakratko.
Nagnuo se prema meni, pretvorivši se u uho.
„Ostala sam bez pratioca za maturalni ples, pa...“
„Pa?“
Proučavao me, i kladim se, naslađivao se mojim mukama.
„Pa sam mislila... ovoga... ako si ti možda slobodan... možda...“
„Nisam slobodan.“
Smrznula sam se. Ovo definitivno nisam očekivala.
„Kako?“
„Nika me pitala...“
„I... pristao si?“
Ne znam zašto sam upitala kad je bilo očigledno.
Oborio je pogled.
15:09. Jurila sam. Zahvalila sam se Ianu, i odbila njegov prijedlog da me otprati doma. Dakle, taksi je preuzeo Ždralovu ulogu.
Čut će me ta mala smutljivica!
15:12. Nisam mogla dalje čekati.
„Nika“, vikala sam u slušalicu.
„Ej Luna, šta radiš?“
„Nemoj ti meni: 'šta radiš'! Ti, jedna obična... spletkarošice... eto što si!“
Tu sam se zaustavila jer sam se uplašila kako bih lako mogla briznuti u plač.
„Luna... nisam sigurna da razumij...“
„Molim?“
Nisam joj dopuštala izreći bilo kakvo opravdanje za njen katastrofalni postupak.
„Ti bijedna lažljivice, obični gnjusu! Kako si mi mogla to učiniti?“
„Ako misliš na to što sam pozvala Iana na ples...“, ha, netko se prizvao pameti. „... nije tako loše kako ti se možda čini. Uplašila sam se da ne ostanem sama, kako stvari sada stoje, i trebala sam prijateljsku uslugu. Bila sam uvjerena kako ti ideš s Erikom, i da će ti biti drago kad čuješ za Iana i mene. U svakom slučaju, solucija je znatno bolja nego kad bi dečko izašao s nekom fufom od nepovjerenja koja bi cijelu večer slinila po njemu.“
Hmf... zvuči suvislo.
„Nika, trebala si mi reći. Morala si mi reći.“
„Oprosti Luna. Jučer sam ga pitala... i... nisam stigla... mislila sam... ovoga... danas... i... znaš već... oprosti miiiii!“
„Čujemo se kasnije“, poklopila sam.
16:00. Oh, Bože! Što mi je činiti?! Moram pronaći partnera podhitno! I mora biti urnebesno zgodan!
Nedjelja, travanj 21, 2396.
9:25. Pogledala sam kroz prozor. Dan je bio sunčan. Odlučila sam: sve će biti u savršenom redu.
9:30. Nakon petominutnog protezanja, ustala sam se, ili bolje reći, pokušala sam učiniti isto, ali me je omela prokleta gumena patkica. Tupavi loris obožava te prastare igračke, i nikada ne pazi gdje ih ostavlja. Svaki puta zgazim na neko nesretno stvorenje. Danas sam imala sreću, pa se radilo o gumenoj patkici, neki dan sam posrnula, stavši nogom na kristalnog ježa. Ako tako nastavi, dat ću ga u azil, kunem se!
9:42. Poskliznula sam se na mokrim pločicama. Ne želim razmišljati što bi to moglo biti. Loris!!! (Nadam se da je nespretnjaković samo prolio vodu!)
10:05. Dovraga! Šta je s tim Čarobnjakom! OK, sama ću napraviti kavu! Kvrapcu! Nestalo je kave! Nemoj paničarati Luna! Smiri se, i bez panike. Sve su to sitnice, beznačajni djelići ovog čarobnog dana, koje ga nipošto ne mogu pokvariti.
10:12. Mama! Ova haljina se ne smije prati klasično! Uhhhh!
Ništa, sjest ću ovdje, i neću prstom pomaknuti ostatak dana.
10:15. Tko sada zvoni? Cccccc...
„Ian?“
Izgledala sam odveć teatralno kada sam protrljala oči.
„Nika mi je možda spomenula da se ljutiš jer ona ide sa mnom na ples?“
„Ha! A je li ti možda i natuknula kako sam joj slučajno u srijedu odlučila oprostiti?“
(Ovo namjerno nisam zabilježila u svom dnevniku. Neka se ne vidi koliko znam ja biti mekana.)
Zurio je u mene s osobitom satisfakcijom.
„Luna, ne bi trebala tako burno reagirati. Ipak si još uvijek moja najbolja prijateljica.“
Lagano me uštipnuo za nos. Svidjelo mi se, pa sam se najiskrenije nasmješila.
„Hm... šta ću ja s tobom?“
„Možemo zajedno prošetati. Dan je kao stvoren za šetnju... sunčan...“
11:40. Donekle sam osjećala okus šetnje u svojim stopalima.
„Još uvijek nisi sretna“, primjetio je.
(Napokon!!!)
„Čini ti se. Ja sam apsolutno presretna osoba, znaš!“ lagala sam u inat.
„Kako ti kažeš“, nije mi dalje proturiječio.
Samo je produžio korak, i počeo nonšalantno fućkati.
„Pa dobro“, zaustavila sam se u mjestu, i prekriživši ruke ljutito na prsima, zauzela (obrambeno) odlučan stav. „Nek' ti bude! Nisam u svom najboljem elementu. Eto, priznala sam!“
„Iiiii, opet se vraćamo na ples“, okrenuo se prema meni, i žustro mi prišao, skrativši udaljenost među nama na onu koju ja osobno doživljavam bliskom.
Ian je, kako sam ranije napomenula, iznimno inteligentan, i sve skuži odmah.
„Hmf...“, je bio zvuk koji sam uspjela proizvesti, a zapravo sam željela reći kako puno od te teme ipak nisam odmakla.
„Ne brini, dečki su jedva dočekali tvoju solo karijeru“, zadirkivao me on nemilosrdno. „Kladim se, nećeš još dugo ostati sama, a glede plesa, znam najmanje petoricu koji bi bili počašćeni kada bi dobilli priliku izaći s tobom.“
Pogledao me krajičkom oka kako bi pravovremeno ulovio moju reakciju. Tobože mu se pogled izgubio u daljini, ali meni ništa ne može promaknuti.
Prihvatila sam igru, i zatulila: „Ali ja hoću... ovoga neću bilo koga!“
Neka mu bude kristalno jasno kako se opasno palim upravo na njega. I ne moram posebno spominjati koliko se realnom činila moja iscenirana zbunjenost. Oh! Tako sam simpa! Dobro je što Ian duboko poštuje tuđu privatnost, i ne kopa mi obično po mislima bez pitanja.
„A koga bi ti htjela?“
Njegov bariton je tijesno skrivao likovanje koje je vjerno oslikavalo Ianovo stvarno unutarnje stanje.
„Nije važno koga“, zavlačila sam. „Poanta je u tome kako znam koga ne želim! Kraj priče.“
„Hm... znam šta će te razveseliti“, uzeo me za ruku, očigledno ubrzavši korak.
Pratila sam njegov ritam, i nisam mogla da se ne pitam: 'Gdje me to vodi?'
Ma daj! Šoping centar?!
„Hajde, moramo ti pronaći haljinu“, bio je bezobrazno odlučan.
„Ali, ako ne budem imala prvoklasnu pratnju, izričito odbijam ići na ples!“
„Hmf... Šta se dogodilo s Lunom koju poznajem?“ manipulirao je mnome neobično školski. „Nju zasigurno ne bi tamo neki frajer spriječio da se pojavi i zablista na plesu.“
„Pojavi... zablista“, promucala sam. „U velikom stilu?! Mmmm...“
„Uostalom, kad sam već ovdje, bacit ću oko na kravate“, hinio je šopingholičara vrlog početnika.
„Zablista...“, ponovila sam ovaj put više za sebe. „Čekaaaj!“
Potrčala sam za njim u jasnoj namjeri da ga sustignem.
Moram priznati, bilo je nečega blago erotičnog u Ianu koji nestrpljivo čeka da ja iskočim iz grandiozne kabine odjevena u jednu od njegovih fantazija.
„Ta-daaa“, nezgrapno sam nastupila, i posve sigurno bih zateturala da mi ruke nisu bile raširene te ravnoteža, na svu sreću, nije bila narušena.
„Hm. Ne znam što bih rekao.“
Mada je izgledao istinski zadivljeno, isprva mu nisam povjerovala. Prošetala sam ispred ogromnog zrcala. Ponadala sam se kako ipak nije čarobno, i da odraz u njemu pripada meni. Ahhh... izgledala sam zamamno u žutoj haljinici s puf rukavićima.
Nije prošlo dugo, i ja sam shvatila kako u nježno žutoj boji nije moguće nametnuti vlastitu pojavu, pa je pinki haljetak s rozim i bijelim volanima i crvenim mašnicama bio drugi izbor koji se pokazao nesretnim.
„Izgledaš kao torta.“
Bio je brutalno iskren.
„Hej, a ova“, okrenula sam se oko sebe. „Sviđa ti se?“
„Lijepa si... poput neke slatke mladenke.“
Komentar je razbio još jedan san.
Nakon otprilike osam minuta izašla sam pred Iana obučena u haljinu boje fuksije, sprijeda na gumbiće, a uz rub se našlo nekoliko volana za svaki slučaj ako treba spasit stvar. Nakašljala sam se dok sam pogledom tražila njegovo amatersko mišljenje.
Nažalost nije odobrio kreaciju, a sudeći prema njegovu izrazu lica, dalo bi se naslutiti kako sam se, možda, malčice doimala presmjelo.
Već sam kiptila kad je odbio jednu zelenu, a odmah zatim i ljubičastu (pa šta ako je bila prozirna?!), i bijesno sam se uvlačila u novu opravu.
„Savršena si!“
Ako Vas zanima haljina je bila bijela (aha, još jedna!), protkana srebrom i kristalima, s ne odveć širokim bretelama.
„Sigurno? Nisam poput mladenke ili šta tome slično?“
„Savršena si Luna.“
Mada je Ian i naredna dva sata ostao pri svom mišljenju kako sam savršena (čitaj: neodoljiva), ja sam se prije sama sebi činila čudesno nestvarnom. Najbliže gorskoj vili, sto svjetlosnih godina udaljena od jednostavne djevojke iz susjedstva. Na kraju me on zamolio neka prestanem govoriti makar jedan trenutak, ili barem promjenim pitanje. Ne razumijem ŠTA ima loše u tome ako djevojka koja je netom kupila novu prekrasnu haljinu, nekoliko puta upita svog sugovornika prilično škrtog na riječima, kako izgleda u novom ruhu? Pa, cure vječito žeđaju za još jednim komplimentom. Ipak, skidam mu kapu jer me kako tako uspio oraspoložiti.
Kasno u noć. Nanovo sam obukla svjetlucavu toaletu, pa se ispred ogledala okušala u druženju s imaginarnim ljudima. Čiči se već pitao, 'gdje je nestala njegova gazdarica', pa sam mu lijepo objasnila kako popularna cura poput mene mora biti zadivljujuće spremna na zabave tipa maturalnog plesa kojima obavezno nazoči populacija čije se mišljenje obično uvažava. Jadničak, mislim kako neće nikada shvatiti prirodu nas cura u trendu.
Srijeda, travanj 24, 2396.
6:30. Osjećala sam pravu fizičku nemoć. Ruke i noge odbijale su poslušnost te su namjerno otežale, i pomaknuti se samo dva milimetra, za mene je momentalno bio pravi podvig.
7:02. Naposlijetku sam smognula snage, i uspjela nazvati mamu. Jezik mi se pleo dok sam joj pojašnjavala svoje bijedno stanje.
„Izmjeri temperaturu, sunce“, rekla je.
39'2! Autodijagnoza: gripa.
U travnju?! Hm? Istina, zahladilo je ovaj tjedan, ali baš da ja ulovim virus koji je uspio nadmudriti zimu.
Nisam otišla u školu.
Četvrtak, travanj 25, 2396.
Liječnik se morao složiti sa mnom.
„Gripa“, čudio se pronalasku klasičnih simptoma.
Ovo je moj prvi put da bolujem od te iscrpljujuće bolesti. Na jedan način, priznajem, mrvicu sam uzbuđena! Neko posve novo iskustvo pa se kriomice radujem. Zamolila sam mamu da mi pripremi domaću pileću juhicu. Primjetila sam kako u filmovima obično pomaže, a sve odreda se radilo o romantičnim dramama ili komedijama.
Huh! Kako sam samo mogla zaboraviti! Pa ja ne mogu smisliti pileću juhu!
Odlučila sam kako je ovo prvi i posljednji put da imam gripu!
Petak, travanj 26, 2396.
14:30. Ian je navratio danas nakon nastave. Istina, nije propustio ni jučerašnji dan, samo ja sam, sve do maloprije, bila uvjerena kako sam ustvari imala tipičan čaroban san. Donio je neke trave koje bi trebale smlaviti gripu u hipu.
Izuzetno je važno ne koristiti antibiotike, i podići imunitet na ispravan način. Ianova dobitna kombinacija ima ulogu više fantastičnog bodritelja organizma u njegovoj ekstraordinarnoj borbi u ringu s G. Gripom. Naposlijetku, zahvalna sam mu do neba jer je prihvatio Čičija, samo dok meni ne bude bolje. Moj primjerak lorisa iznimno je senzibilan na viruse i bakterije, toliko da nekada pomislim kako ih zapravo lovi iz zabave s namjerom prvog stupnja.
Subota, travanj 27, 2396.
8:00. Temperatura je netragom nestala. Usudila bih se tvrditi, osjećam se bolje nego inače subotom kada se zabunom probudim u ovo doba.
9:00. Mama je došla k meni provjeriti stanje u kojem jesam. I ona je bila zadovoljna.
10:00. Hmf... Upravo sam shvatila kako ću u ponedjeljak morati ići u školu. 
Razmišljam o tome da pojedem sirovi krumpir.
10:25. Ian je stigao noseći dupkom punu košaru voća u desnoj ruci. Dominirale su naranče. Nije se previše zadržao jer su oko 11:00. dolepršale cure. Nimalo mi se nije dopalo kad je zločesta Nika isprovocirala onih nekoliko, ne baš osobito pametnih, rečenica s njim. U gluposti je ipak prednjačila ideja kako bi Ian također morao odabrati gothic style.
Uhh! Umalo sam povratila!!!
Umjesto toga, samo sam triput puknula od ljubomore.
Ian je ispravno uočio osobnu suvišnost pa se izgubio, otprilike dvadeset minuta nakon dolaska Tabite, Elene i nike (čije sam ime namjerno napisala s malim početnim slovom).
U 12:00. u tančine sam poznavala apsolutno svaki trač pokrenut u protekla dva dana.
Erik je navodno svoj nezamjenjivi dragocjeni ametist ipak zamijenio ružičnjakom (za sreću u ljubavi!). Nedvojbeno je poblesavio za onom Mayom koja se opet, prema traču broj 2, usudila promijeniti boju kose u plavu. Sukladno izvoru, od sada, oblači isključivo krpice i čipku, i totalno je sexy! Debela Indira je uspjela izgubiti 200 grama na mjesečevoj dijeti, a Lili je napustila sestrinstvo. Sumnja se kako cura pokreće samostalan biznis. Kao šećer na kraju, profesor F., potajno se sastaje sa svojom (grudima) obdarenom učenicom (identitet nepoznat – izvor je zatekao intrigantni par kako se pipka u mrklom mraku), a od lansiranja top-senzacije, Don Fuan (još jedan zgodan nadimak), zauvijek se oprostio sa svojim punim prezimenom.
Hm... Neobično...
Lani sam kod profesora F. imala satove pjevanja, i nisam doživjela poseban tretman. Možda bih se trebala zabrinuti?!
Otkucalo je 16:00. kada se ekipa razišla. Mama se već užurbano spremala na neki rock koncert s tatom. Počinjao je u osam, ali oni su naravno hitali zauzeti mjesta u prvom redu.
17:58. Bila sam veoma sama.
Pomislila sam:'Kad bi barem Čiči bio ovdje... ahhh...'
Ali nije. Nisam imala koga gnjaviti.
Ponedjeljak, travanj 29, 2396.
Odmah ujutra na školskom hodniku sam presrela profesora F. Tobože, čekala sam nekoga ispred susjedne učionice. U ruci sam za svaki slučaj imala knjigu, ako se gospodin F. ipak usudi pitati me zašto čekam. Sve je dobro prošlo, a ja sam dobila priliku izbliza promotriti lice Don Fuana. Začudo, nije izgledao nimalo drugačije.
Cijeli dan svi su samo pričali o maturalnoj zabavi, i koju ulogu iz morskog svijeta bi uopće mogli preuzeti. Mene su gledali ispod oka, ne usuđujući se postaviti pitanje o mojoj pratnji za veliku noć. Svi su znali za Erika i naš prekid. Neki su me vjerojatno sažalijevali što je opet bilo nepodnošljivo.
Veliki odmor. Više od svega sam željela biti sama. U tu svrhu pronašla sam savršeno drvo, i ispružila se tik pored njega. Ali, ni to mi danas nije pošlo za rukom.
„Slobodno se pridružim?“
Netremice sam blejala u Iana, i pitala se – zašto mi to radi?!
„Činiš se usamljena“, bio je uporan u svom nastojanju da ga primim u društvo.
Napokon sam trepnula.
„Kako hoćeš!“
Nastavila sam žvakati tjesteninu s tunom.
„Nisi baš raspoložena“, izjavio je.
„Bingo!“
„Mislio sam danas svratiti do tebe, i dovesti Čičija. Nedostaješ mu.“
Dopuzala sam do njega, i samo ga zagrlila.
„OK“, kimnula sam. „I on meni nedostaje.“
„Luna, je li te nešto muči? Tu sam, ako trebaš razgovor.“
„Ne! Hvala.“ Povukla sam se natrag u sebe.
Nastupila je šutnja, i za kratko vrijeme, nitko se nije usudio progovoriti. Takva vrsta tišine nikada nije kotirala pri vrhu moje top ljestvice.
A onda... ženski hihot iz neposredne blizine. Dopirao je iza stare dvorane što se mjesecima nalazila u epicentru restauracije. Nije to bio glas jednog od radnika (radovi su uglavnom bili rezervirani za popodnevne sate), ali mi se učinio nadasve poznat. Povukla sam Iana za sobom u smjeru odakle je odzvanjao smijeh. Poput radoznale djece, nas dvoje smo provirili glavama, i zaprepašteno, i posve sinkronizirano otvorili usta.
„Nika“, prošaptala sam dovoljno glasno da me se čuje. „Profesor F.“
- nastavit će se -
.