e-worm

Gledam kroz prozor zalazak sunca, i pitam se koliko ću takvih još ispratiti?! Ne znam želim li da je ovo posljednji, samo neka prođe! Bojim se noći. Bojim se njenih koščatih zlih ruku, grubih i bolnih poput zuba, bojim se njezine težine koja mi pritišće prsa, oduzima dah… Opet će doći, u isto vrijeme, a ona mi ne vjeruje. Moja majka je postala moj neprijatelj. Zatvara me u sobu i ljubi u čelo svaku večer. Tiho šapuće - čudovišta ne postoje, otvara ormar neka se uvjerim još jednom, prije nego se zauvijek ugasi svjetlo. Smije se dječjoj mašti, iako više nisam dijete… i stvarnost nije mašta… Ne razumije kad joj govorim - ono nije čudovište! Valjda... Nisam siguran što je, ako nije čisto zlo. Osjećam se slabo i gubim tek. Kroz kuću paradiraju doktori, pravi i oni koji se poigravaju dijagnozom podižući zidove od dječjeg ludila, sve kako bi opravdali diplomu koja im to dopušta. Misli se gube u posljednjim tragovima sunca, čekam… Zove me… Zadržavam suze jer mi je jedanaest, molećivim pogledom žicam majku za nekoliko vrijednih trenutaka. Svaki puta priča isto, ne razumije, večeras je drugačije… konačno. Nada me napušta sa svjetlom, strpljivo čekam. Ne mogu usnuti večeras i polako gubim pojam o vremenu. Evo ga… osjećam pogled i bojim se otvoriti oči, okrenuti glavu. Ovdje je opet i zauvijek, privlači ga nemirni pokrivač, smeta mu toplina, disanje. Krevet se mijenja pod poznatom težinom. Škiljim kroz trepavice u sobi obasjanom mjesečinom, pokušavam biti hrabar jer više nisam dijete. Znam gotovo je, moram okrenuti glavu…

„Ako želite, mogu vam ispričati jednu strašnu i istinitu priču“, intrigantnim tonom obraćala nam se Ana-Marija naočigled guštajući u osobnoj mješavini izgovora britanskog engleskog.
„Koliko istinitu“, skeptično sam otpuhnula riječi u njenom pravcu.
„O čemu“? ubacila se Anči.
„Je li se bojite morskih pasa“, izvinula je vratom odgovarajući pitanjem na naše upite, štreberski misteriozno, mada se meni činila pomalo smiješnom sa širom otvorenim očima i podbratkom koji je, po mnogo čemu sudeći, vodio zaseban i lagodan život.
„Mhm...“ , mumljala sam prevrćući po narančastoj radnoj bilježnici tražeći tobože nešto bitno.
„Imajte na umu da je sve istina...“, započela je naša teacher ne čekajući zeleno svjetlo „...a priča počinje naizgled bezazlenom odlukom brata da posjeti sestru koja je živjela na kraaasnom otočiću negdje na Pacifiku. Ovaj... živjela je tamo sa svojim dečkom, mhm... ne sjećam se imena... mmh... nije važno.“
Na trenutak se zagledala kao da izvlači vrijedne informacije duboko iz malog mozga, ali je ipak odustala, možda malčicu prebrzo. „... previše imena, znate, brat se mislim zvao Tim, a sa sobom je poveo ekipu, dvije cure i tri dečka. Jedan mladić bio je podrijetlom s Kariba. Njegovo ime izrečeno naglas, proizvodilo je zbilja čudan zvuk.“
(I naravno, ona se ne sjeća.)

Na trenutak sam smetnula s uma o čemu priča govori, ali ona me podsjetila.

„Uglavnom Timova sestra i njen dečko su htjeli društvu pokazati divlju stranu oceana, pa se ekipa hrabro uputila ne uhodanim vodenim stazama na omanjem kruzeru. Nažalost, nije prošlo mnogo kad je posadu stresao udar o podvodne hridi. Šteta je bila očigledna, a sudbina, pod uvjetom ostanka na kruzeru, izvjesna.“
„Ovuda niko ne prolazi“, požalila se Timova sestra „nemamo ni najmanje šanse protiv oceana.“
„Osim ako“, onaj lik s Kariba napeto je trljao bradu dok mu je pogled slutio rješenje problema „ne preplivamo do najbližeg otoka koji je po mojoj procjeni dan-dva plivanja sjeverozapadno“, odvojio je prst od brade pokazujući predloženi smjer.
Nitko nije bio zadovoljan sugestijom, jer struje su tople u ovim predjelima, a psi gladni. Jedan mladić je odlučio ostati na brodu, a jedna od djevojaka se u posljednji tren predomislila i uskočila u modru neizvjesnost pridruživši se ostatku skupine. Sa sobom su ponijeli u rukama plutače i vjeru u srcu. Nakon nekoliko mirnih sati, primjetili su nešto veliko, neodredivo, nešto što je postajalo sve bliže, a s time i veće. Olakšanje je bilo momentalno čim su identificirali leš kornjače, a zatim je grupu povezala zajednička misao. Psi će nanjušiti krv, doći će, ako već nisu tu... promatraju. Mladić s Kariba je savjetovao ostale da se drže skupa, jer ih morski pas na taj način doživljava kao jedno veliko tijelo, pa su time sigurniji. Samo, nije prošlo dugo, Timova plutača se nehotice udaljila, a Tim se odmaknuo par metara samo sekundu, a sekunda je presudila. More ga je prvo progutalo, a zatim ispljunulo tijelo bez jedne noge. Sa strahom u očima, nekolicina je zabrinuto promatrala vitalne znakove u ružičastoj vodi, a samo se njegova sestra usudila prići bliže. Zgrabila je brata pod ruku, i nije marila što Tim umire i moli je neka ga pusti, spasi sebe. Na kraju ga je ipak morala pustiti, jer se Timovo tijelo ohladilo na beživotnu temperaturu. Grupica se stisnula i nastavila u smjeru sjeverozapad.“

Anči je nervozno pogledala na sat. Bilo je skoro devet, ali Ana-Marija se nije dala posve smesti samo je ubrzala.

„Dvije djevojke i dva dečka progutalo je noćno more. Nije se čuo niti vrisak, pa se umalo moglo pretpostavit da je smrt bila trenutačna. Sada su ostali sami. Mladi par, s obećanjima i nadama, na sigurnom nišanu podle psine.“

Usne je razvukla u isprva nerazumljiv pobjedosan osmijeh.

„Robert se zvao! Robert, Rob... da... i on je spazio malu izbočinu na vodi. Čim su prišli bliže, shvatili su kako je izbočina više u funkciji odmorišta, ali se zato s nje pruža čaroban pogled na pravo kopno. Kopno koje nudi spas, na kojem bi njih dvoje mogli biti pronađeni, i koje je bilo udaljeno nešto više od petsto metara. A neman je čučala, vrebala ispod površine. Oboje neće izvući živu glavu, ne mogu... mogu se samo voljeti još neko vrijeme i obećati koješta. Nisu dugo razmišljali. Bacili su se u nemilosrdnu vodu i plivali brzo, snažno, neumorno... i stigli su. Obala je bila strma, skliska od algi i drugog morskog biljnog svijeta. Robert je podignuo i pogurao svoju djevojku uz stijene, ali ona nije mogla izvući njegovo tijelo na sigurno tlo. Svim silama trudila se, ali jednostavno bilo je preteško. Sudbina je odlučila obezvrijediti njene napore, i Robert je kriknuo. Bio je živ prepolovljen, ali se nastavio boriti za život koji mu je naočigled klizio kroz prste... molio je za spas. Stisak njegove ruke je popustio, i ona ga je zauvijek prepustila oceanu. Zatim je očajnički zarila lice u pijesak i pokušala zaplakati. Čula je svoj urlik, ali suza nije bilo... niti jedne...“

„Devet je“, rekla sam zbunjeno.
„Uhh kako vrijeme leti“, opravdavala se Ana-Marija „...i ja moram žuriti... bye-bye... Vidimo se u srijedu!“

Mala kazaljka opasno se nalazi blizu pet. Katarina već dugo ima spuštenu glavu jer, govori – pokušava isplesti vijenac za kosu. Ne volim poljsko cvijeće, i molim je neka prekine, dosadno mi je. Ona se samo smije, ali ne podiže pogled. Njezina se baka na trenutak ukaže na vratima, i opet nestane. Kuha. Jedino to radi otkada nema njezinog Olivera. Progutala ga je noć – kažu, davno, dok je i sama bila mlada žena, uskoro mlada udovica. Katarinin otac nije ga upamtio. Nisam sigurna, jesam li ikada načula bakino ime, ali priču o Oliveru znaju svi. I nitko, nakon tog prokletog dana, nitko nije posjetio Šumu noću. Možda zato tako jako želim otići i vidjeti Šumu koja jede ljude, mada... to se neće dogoditi dok god Katarina plete vjenčiće. Obećala mi je, a sada se smije. I ja sam obećala – baka nikada neće saznati – i smijala sam se. Naglo se podiže, a to čine i moje obrve. Kaže – idemo – posve nenadano, a onda mi prijeti ako se ne vratimo prije mraka.

***
Šuma je lijepa, blijedozelena, gusta... lako se izgubiti u njoj. Bilo bi lijepo izgubiti se u njoj – čujem vlastite misli. Moje misli me plaše, uživam u tome. Katarina se želi vratiti. Suton je stigla prebrzo. Hodamo dugo i sve oko nas čini se poznato... i nepoznato. Katarina je uzrujana, primjećujem, nije ni meni svejedno. Zastaje i govori – bojim se da je prekasno, pokušaj ostati izvan sjene stabala. Izvan sjene stabala – ponavljam, ali ne postavljam pitanja. Stabla su živa, šuma je zla – šapuće i opet ima spuštenu glavu. Doskora uviđam, jer sjene rastu, blizu su, žele nas. Kratko pomislim – Zlo želi biti primjećeno, hrani se strahom, i od njega raste. Ne smije me istinski vidjeti. Ali Zlo je veliko, i staro, iskonsko... mnogo pametnije od nas, i oduvijek sposobno nanjušiti strah. Igra se s nama, ali ne zadugo. Trenutak se odjednom čini golem, i ja jako želim puno trenutaka, ne želim umrijeti. Zašto sam to pomislila, o čemu Katarina razmišlja? Blijeda je... Čujem zvukove, nisu poznati, bježim. Katarina bježi sa mnom. Sjene rastu, preklapaju se, mi uzmičemo... do kada?! Vrisak. Do ušiju dopire jeza, zveka koja drobi kosti... Katarinine kosti. Nema je... nestala u sjeni, zauvijek. Bježim. Jedino to znam. Sjene me slijede, šuma raste, približava se posvuda. Koliko još? Hoće li boljeti? Ne osjećam noge, i želim se predati. Zlo je odnijelo opet pobjedu. Skupljam snagu, još postoji, i prepuštam se... Mrak.

Mada ni u jednom trenutku nisam posumnjala, savršeno sam se uklopila u Školu magije. Lili je odlična kao cimerica, veoma je uredna i dobro se slaže s Ianom (ne predobro, da se razumijemo). S Ianom se viđam na svakodnevnoj bazi, i još uvijek mi zna nabiti na nos putovanje s curama u Rumunjsku (iduće ljeto, jurcamo po Andromedi, kaže Tabita, ne bi trebalo biti problem). Uzalud mu objašnjavam kako je prilika bila ultra jeftina, a provesti pet čarobnih dana u Drakulinom dvorcu, nije 's konja na magarca'. Uh! Opet sam zaboravila prenijeti pozrav Eriku. (On i Maya upisali su medicinu, a nakon godinu dvije, namjeravaju se vratiti ponovno u srednju školu. Erika čeka mjesto kapetana nogometne momčadi.) Gospodin Drakula je iznimno srdačna osoba, i pravi najbolji cappuccino na svijetu.

Svake treće nedjelje u mjesecu posjete nas moji roditelji, obavezno vukući sa sobom gomile fine hrane, ponekad u pratnji Ianovih roditelja. Nedostaju mi, priznajem to. Umalo nisam spomenula: tata je odlučio napustiti radno mjesto na Mjesecu. Ulovila ga nostalgija za gravitacijom (a vrlo vjerojatno za mamom, i naravno za mnom). Kad smo kod nostalgije, ni ja nisam imuna. Planiram otići doma za Božić (još uvijek se adaptiram na okolinu, tulumi su fantastični!). Možda mi od proljeća odlasci pređu u naviku. Bit će toplije, tako da će i Ždral dobro poslužiti (dakako da sam i ja povela Čičija sa sobom).

S Nikom, Tabitom i Elenom se redovito dopisujem, a u tijeku su pregovori oko dočeka Nove! Nika mi je poslala novu fotku. Udebljala se tri kilograma (kud prije? čvarci?!), i presretna je. I dalje je u vezi s Don Fuanom (bivši profa je prihvatio nadimak, ukoliko bude ama baš svaki puta lijepo napisan u kurzivu i bez boldanog F). Elena joj iz tjedna u tjedan prekraja odjeću, pa na taj način vježba za faks, a njen dečko je progovorio svoju prvu riječ. Nitko nije razumio što je pjesnik htio reći. Tabita mi je ispričala da je čula kako je Dinko napokon našao curu, kozmetičarku Leu. Od ostalih vijesti iz Solisa, možda nije vrijedno spomena, ali prištava Melani svoj, svima poznati, problematični ten, zamjenila je novim, besprijekorno blistavim. Navodno glina pomaže. Florian je kupio novi auto, i još nije prežalitio dan kad mi je dao vozačku dozvolu. Kažu da je vještica Angela izgubila moći, nije da tračam, a Elvis je izgubio jedno 'S'... Uhh! Umalo sam zaboravila! Erik je zmajevu krv u amajliji zamijenio demonskom. Čuva se jakog sunca, i svaki puta kada dođe u posjet svome idolu, izvodi Ždrala u šetnju. Što se tiče mene, ne prođe dan (tako se samo kaže), a da ne pomislim na onu vračaru iz Spilje. Bila je u pravu, moja ljubav je stigla na krilima. Ian je tako nježan, strpljiv...

“Luna!”
“Čekaaaj! Stižem za minutu!”
Dovraga! To je bio Ian. Ima iznenađenje za mene.

Hm? Pitam se...

- The end -



Srpanj, 2012.

Srijeda, kolovoz 07, 2396, 20:06 sati

Od jutra sam u žurbi. Toliko je toga za činiti, a premalo vremena. Ahh...

“Evo me!!!” na silu sam odvojila rozi pramen kose od nove četke loše kvalitete.

To je Ian. Idemo van (u srijedu!). Nemam pojma kamo me vodi. Bit će to iznenađenje.


Četvrtak, kolovoz 08, 2396, 21:00 sati

Samo da napomenem kako nisam bila osobito impresionirana, a pogotovu iznenađena. Proteklu večer sam provela u 'Maslačku'. Istina, bili smo sami, Ian je sredio SVE s vlasnikom, a u pozadini su titrali zvuci romantične glazbe. Ipak, upozorila sam svoga dečka da se ne razmeće olako s riječi IZNENAĐENJE, budući kako sam ja veoma zahtijevna cura, koju je iznimno teško zapanjiti. Upozorila sam ga kako bi u protivnom mogao dobiti nogu, i ostati vrlo iznenađen. Nije me uzeo za ozbiljno, i možda sam upravo zato propustila mu reći kako je unatoč tomu što nisam ostala paf, večer bila čarobna. Ne bih tvrdila isto glede današnjeg prisilnog plaćenog boravka u suvenirnici. Nedostatak sna, i naporan šef, obećavajuća su kombinacija za katastrofu na osobnoj razini!

Aaaaaa... spava mi se...


Ponedjeljak, kolovoz 12, 2396.

Koji kreten je taj Florian!
On će meni govoriti kako nemam pojma o vožnji. Pa šta ako je moja percepcija letača ispod svakog nivoa?! Valjda bi i on trebao nečemu služiti. Uostalom, zašto se ja ne bih povremeno mogla opustiti, i prepustiti spektakularnoj vožnji kroz oblake. I zbilja je postao naporan s tim oznakama sa strane. Ne vidim razloga zašto djevojka ne bi mogla malo improvizirati?!


Petak, kolovoz 16, 2396.

Ups!
Dogodila se malena nezgodica. Popodne sam slupala Florianov prekrasni auto. Sve mi se čini kako ću morati žicati roditelje novac za moje putovanje u rujnu, ili potražiti dodatni posao. Vanzemaljske destinacije definitivno više ne dolaze u obzir. Možda Kuba, ili krstarenje po Karibima? Još bolje – oboje!


Nedjelja, kolovoz 25, 2396.

15:10. Napravila sam zanimljive kekse (tako su ih komentirali svi ostali), pa smo ih degustirali nakon ručka. Ovu nedjelju je Ian imao priliku kušati kuhinju moje mame, i bio je naočigled fasciniran. I Lili je bila pozvana. Jedino njoj mogu zahvaliti što se danas nalazim u intenzivno-romantičnoj vezi. Rekla sam joj kako bi mi bilo izuzetno drago kada bi se pridružila meni i curama na turneji po Afričkom kontinentu. Bila je oduševljena idejom! Ianu je sve to skupa išlo na živce, budući da je nakon mukotrpnog vijećanja odlučeno kako dečki ipak otpadaju. Ipak tako okrutna odluka nije mogla stati na put našoj ljubavnoj sreći.

18:00. Moj tata obznanio je vijest. Odlučio je prihvatiti posao na Mjesecu! (Hm, nisam ni znala da mu je spomenuto mjesto bilo ponuđeno!)

Uh, kad Nika samo čuje!

Možda sam ipak multitalentirana, a vidovitost je samo još jedna od mojih vrlina?! Jedva čekam Školu magije!

- nastavit će se -

Utorak, srpanj 02, 2396.

12:00. Čitavo jutro bila je gužva. Ljudi kao da su poludili za narukvicama srećonošama što su ih imali običaj izrađivati pripadnici nekog Bogtepitaj plemena koje je prije cca trilijun godina obitavalo na ovim prostranstvima. Na koncu sam i sama kupila po jednu u svakoj boji. Ali samo u svrhu ekspanzije poslovanja dućana.

12:30. Otišla sam na zasluženu pauzu, danas nešto kasnije. Očekujem kako danas neću duže ostati (nikad se nemojte zaposliti kod privatnika), budući da imam dogovor s Ianom u 16:00, šifra: SLADOLED. Iako je radno vrijeme suvenirnice do tri (zimi sat vremena kraće mada je opet duže u odnosu na radno vrijeme u gradskim i državnim poduzećima), obično se zadržim. Nadam se kako će to moj šef znati cijeniti, i pravodobno nagraditi. Razmišljam o tome da kupim auto. Leteći, naravno (manje je zapreka na cesti). Još uvijek nisam odlučila koji bi model došao u obzir, ali znam da će biti ljubičast. Govorim o posebnoj nijansi ljubičaste boje, koju je teško opisati.

13:00. Definitivno najkraći pola sata u danu!

16:00. Nije Danko toliko opak. Razumije ljudske potrebe.

16:42. Ubila sam se u sladoledu od manga. Pojma nemam o čemu je sve Ian pričao ovo vrijeme. Pamtim samo kako me katkad neobično čudno pogledao, u stilu – hej, jesi li ovdje? Oslanjala sam se na intuiciju koja mi je govorila otprilike ovo: samo se blesavo smješkaj, i kimaj glavom, poput onog nevjerojatno trknutog konobara za šankom. Kvragu! On to misli da njemu kimam! Možda je uvjerenja kako sam ovaj silni sladoled opetovano naručivala samo zbog njega?! Sigurno sada mozga – hmm... mango... šta bi to moglo značiti? Joj, prestani se smješkati!

16:50. Iznijela sam prijedlog o promjeni lokacije.
Na moju radost, usvojen je jednoglasno.

18:00. Dopisivala sam se s Tabitom preko interneta. I ona je pronašla posao. Pere glave u nekom frizeraju. Zašto se ja nisam sjetila upitati Merlina je li treba asistenticu?! Kladim se, bili bi fantastičan tandem! Svaki dan bih napuštala radno mjesto s novom frizurom.

U velikoj sam dvojbi: dati otkaz ili ne? Nešto poput Hamletovog pitanja, samo manje opasno.

19:01. Ako sutra dam otkaz, Danko bi mogao ne isplatiti mi plaću. Odustajem od donošenja rigoroznih odluka. Ali bih zato mogla zatražiti povišicu!

Hmf... možda bih trebala prvo čekati isplatu prve plaće.


Četvrtak, srpanj 11, 2396.

13:00. Zamolila sam Danka ako me može ranije pustiti s obzirom kako imam zakazan pregled kod ginekologa. Inače to je fantastičan način za začepiti usta bilo kojem muškarcu. U trenu se istope sva ona pitanja poput:

Aaaa, kako se zove doktor?
Koja je priroda bolesti?
Nisi to mogla obaviti izvan radnog vremena?

Naravno, bila je to bijela laž. Istina je, žurila sam se u Auto školu Oblak. To je ona u blizini Centralne banke. Naziv me je na prvu privukao. Asocira na sanjarenje, tako da će učenje vožnje zasigurno predstavljati mačji kašalj! Mhmm... nisam nikada čula mačku kako kašlje...
Uglavnom... da stvar bude milijun puta bolja, od Danka sam zatražila predujam plaće koju sam trebala dobiti u ponedjeljak. Ubacio je moju karticu u bazu podataka, i otvoreno me pitao koliko želim. Tražila sam polovicu, više nego dovoljno.
'Hmf... na povratku bih se mogla nagraditi, i kupiti koju 'krpicu', u glavi sam proračunato slagala riječi.

14:00. Ravno je dva, a ja sam već sredila stvar s auto školom. Počinjem u ponedjeljak. Važno sam napomenula kako sam, naime, zaposlena osoba, tako da će satovi teorije i vožnje biti isključivo u popodnevnim ili večernjim satima.

15:10. Upravo sam napustila šoping centar, i grabila sigurnim korakom u pravcu doma, s dupkom punim vrećicama u rukama, kad...

“Luna, otkud ti draga djevojko?”
Hm... poznat glas. Pomaknula sam se dovoljno da mi sunce ne ide u oči, i umalo vrisnula. Kvragu, Danko! Šta on tu radi?! Kladim se, obilazi konkurentske trgovine, i smišlja strategiju uspjeha. Oh, šta ću sada?! Ulovio me.

“Pa... umm... pregled je prošao odlično...”
“Ne zanima me!”
Rukama je pokrio uši.
“Znate, ustvari je veoma jednostavno za objasniti. Prijateljica me nazvala, odmah nakon pregleda, i kako je sve bilo OK, zamolila me da na povratku za nju pokupim stvari koje je jutros zaboravila u jednom butiku. Pogledala sam na sat... i bilo je odveć kasno za povratak na posao... tako... da...”
Hahhh... čak sam i ja povjerovala u priču!
“Ne vjerujem.”
Tako je otprilike zvučalo ono što sam ja čula.
“Molim?!”
“Dior, Chanel, Louis Vuitton... hm... ovo ne znam ni izgovoriti... Gdje si dovraga bila? Reci istinu!”
“Rekla sam.”
Najbolje od svega što sama sebi uistinu vjerujem.
“Bila si u najmanje pet trgovina odjećom, mlada damo!” Danko se pjenio naočigled.
“Nisam, ali prijateljica zato jeste. Znate ona je luda za šopingom. Uh, fuj! Ali vidite, upravo u ovome, kojem ne možete ni naziv izgovoriti, uspjela je posijati sve vrećice. Uostalom, ako meni ne vjerujete, pozvat ćemo mog ginekologa. On će Vam reći istinu, gdje sam bila.”
Birala sam nasumice broj.
“U redu, vjerovat ću ti... ovaj put”, izjavio je rastreseno.
Meni se, na svu sreću, javila Nika, kojoj je u sekundi ispala slušalica, tako da sam prekinula liniju prije nego je zapištao ženski glas iz mog mobitela. Nika zna biti vrlo kreštava i naročito glasna, tako da je postojao opravdan rizik da Danko skuži prevaru.

Izvukla sam se.

15:51. Nisam se izvukla. Mama i tata nisu oduševljeni auto školom. Štoviše, zatražili su od mene neka se odmah sutra ispišem, i zatražim povrat novca.

U suzama sam odjurila u svoju sobu (i zalupila vratima).

18:10. Pričala sam Ianu o golemoj nepravdi koja me snašla. Upoznala sam ga s idejom o provođenju štrajka glađu (u tijeku), dok mama i tata napokon ne ustuknu. Sa zamisli je bio tijesno povezan i njegov zadatak, a taj je – tajno snadbjevanje moga organizma energetskim potrebama za vrijeme trajanja štrajka. Jedva je pristao. (Optužila sam ga kako želi da umrem od gladi, a onda sam počela revati u slušalicu. Muškarci su slabi na ženske suze, vječni adut u rukavu.)

19:00. Mama je pokucala na vrata sobe. Zvala me da siđem na večeru. Nisam reagirala.

Hmm... zašto nisam nešto masno pojela u gradu, onako na brzinu, s nogu?

19:15. Ponovila je poziv. I dalje sam ostala pri svome. U tančine sam joj pojasnila osnovne elemente štrajka koji sam provodila, a neizostavno sam naglasila svrhu svega. Zaprijetila je kako će o mom ponašanju porazgovarati s tatom.

21:00. Vladalo je zatišje. Moji roditelji na jednoj, a ja na drugoj strani, protivnici s planovima različitog predznaka. Za sada se situacija razvijala povoljno.

22:00. Ne mogu zaspati. Gladna sam!


Subota, srpanj 13, 2396.

Popustili su (šta drugo reći nego PAPCI). Ali morala sam obećati kako se prvu godinu neću voziti bez pratnje iskusnog vozača, a auto ću morati zaraditi, i sama se brinuti o njemu. Pristala sam. (Ian je iskusan vozač, a ionako nisam imala nakanu odvajati se od njega. Uostalom, dok ne kupim vlastiti auto, namjera mi je voziti njegov.)

21:00. Nakon dugo vremena, spremala sam se na izlazak s curama. Kasnila sam na dogovor. Ništa zabrinjavajuće.


Ponedjeljak, srpanj 15, 2396.

13:26. Vrijeme se vuklo strahovito sporo. U 15:30. sam imala auto školu. Namjerno sam uskočila u taj termin kako bih imala opravdanu izliku za izbjegavanje prekovremenog rada u širokom krugu. Danko nema blage veze o mojim spačkama, i neka tako ostane. Mada prva tri dana imam isključivo teoriju, svejedno se radujem.

15:50. Hm... nadam se kako je praksa višestruko interesantnija, jer ovo je ubitačno DOSADNO.

17:00. Mama mi je udijelila toliko bezvrijednih savjeta. Kao jedan ne vozač, mišljenja je, kako i učenju teorije vožnje, treba pristupiti s iznimnom dozom opreza (ne smiješ piti alkohol i sl. dok štrebaš).

19:00. Ian je navratio upiti moje početne dojmove. Spomenuo je kako iskorištava svaki momenat proveden na „kotačima“, jer za koji dan zrak neće biti tako siguran.

Nije bio oduševljen kad sam mu obznanila svoje skromne intencije, koje uključuju vožnju njegovog automobila. Objasnila sam kako je to samo privremeno rješenje.


Četvrtak, srpanj 18, 2396, 22:00 sati

Vau! Čaroban osjećaj! Kao da letiš na izuzetno komotnoj metli s poprilično kompliciranim komandama i osnovnom funkcijom održavanja adrenalina na zavidnoj razini. Jedva čekam sutrašnju vožnju!


Subota, srpanj 20, 2396.

9:00. Usnula sam čaroban san. Dovoljno bi bilo natuknuti kako smo jedini protagonisti bili ja i prekrasan automobil... ljubičasti.

9:15. Pozvala sam Iana k sebi na doručak. Prenemagao se, i tvrdio kako se ne osjeća dobro. Bio je čudan. Čak ni Čiči nije nasjeo na njegovu bijednu ispriku (obožavam vezati pridjev bijedan s imenicom isprika!)

10:00. Napravila sam detoksikacijski šejk, i dugo telefonirala.

Dogovorila sam s curama posjet Vodenom svijetu. Ima tome već neko vrijeme kako nisam uživala na bazenima, i potrbuške se spuštala niz vodeni tobogan. Od ove godine, u sklopu kompleksa, postoji i novi birc – 'Venecija'. Naziv sve govori. Najapsolutnije predosjećam, bit će uzbudljivo!

19:00. Dođavola! Sve me svrbi od prokletog klora!


Nedjelja, srpanj 21, 2396.

11:20. Udobno sam se smjestila u vrtnu ljuljačku, i provodila vrijeme čitajući komične stripove. Namjerno nisam pozivala svog zlobnog dečka. Ne želim još jednom proživjeti grubo odbijanje.

12:00. Postalo je nesnosno vruće, čak u hladu. Sakrila sam se u kuću, i napravila limunadu za sebe i Čičija. Vragolan izgleda nije bio žedan. Nakon sedam minuta druženja sa mnom, zaspao je k'o top.

13:13. Zazvonio je telefon. Mhmm, Ian?!

Pozvao me k sebi. Moramo razgovarati. Zvučao je ozbiljno tako da sam jedino mogla proizvesti zaključak – ostavlja me.

15:00. U depresiji sam. Mislim kako sam dotaknula samo dno. Ne mogu jesti sladoled jer me podsjeća na njega.

16:00. Obećala sam svom uskoro bivšem frajeru da ću navratiti iza pet. Moram smisliti kako ubiti još pola sata.

Ne znam šta mi je činiti? Nikada prije nisam bila ostavljena (Erik se ne računa).

17:01. (iza pet) Stigla sam na poprište ljubavne egzekucije. Ian mi je otvorio ulazna vrata, i pustio me proći u dnevnu sobu. Na vratu je nosio kiselu facu.
Izuzev nas, kuća je bila prazna.

„O čemu si htio razgovarati“, smognula sam snage, i upitala ga.
„O meni“, sagnuo je glavu.
„Misliš o nama? O tome kako smo dva različita svijeta, i da ti je ekstremno žao, ali, zbog nepomirljivih razlika, nemaš drugog izbora doli ostaviti me.“
„Oh, ne! Nikada te ne bih ostavio!“ umalo se utopio u vlastitim emocijama.
„Odlično! Onda smo sve riješili!“
Lažno zadovoljno sam se naslonila na naslon tapecirane stolice.
„Nismo riješili. Moram ti reći istinu o sebi. Možda ćeš ti mene tada željeti napustiti?“
„Aha... možeš mislit!“
Zakolutala sam očima, i čvrsto stisnula njegovu ruku.
„Reci, ljubavi“, dala sam mu znak za početak.
Nakašljao se. U sebi je naočigled skupljao hrabrost potrebnu za priznanje njemu nečega osobito bitnog. Priznajem, zaintrigirao me u tolikoj mjeri, da bih zbog tajanstvene informacije bila spremna propustiti sat vožnje. OK, žrtvovala bih 30 minuta.
„Ja sam“, još jednom je duboko uzdahnuo. „Ja sam čarobnjak.“
„Nije tako strašno“, odahnula sam vidno. „Imam prijatelje vampire, vukodlake, a najbolja frendica iz osnovne, sada je poznata vještica. Čak joj je uspjelo poći za rukom otjerati Sjene.“
„Pokušavam ti reći - ja jesam potomak Sjena!“
Ustuknula sam, i okamenila se negdje na sredini prostorije.
„Ti... ti si Sjena...“
Drhtala sam k'o prut.
On se također ustao, i uputio oprezno prema meni.
„Luna... znaj da ti ne bih nikad...“
Prekasno. Utekla sam glavom bez obzira.

20:00. Nakon mukotrpnog procesa razmišljanja isprepletonog s pokojom litrom suza, odlučila sam kako ću informaciju, za sada , držati za sebe.

00:24. Probudila sam se u lokvi znoja. Bila je to klasična noćna mora s elementom proganjanja kao svojim neosporivim ishodištem.


Srijeda, srpanj 24, 2396.

Svaki dan, redovito sam dobivala nekoliko poziva od Iana. Bila sam toliko uzrujana, da nisam mogla razmišljati za koje bi visoko učilište uopće predala zahtjev. A trebalo je odlučiti, do petka.

Poštanski sandučić bio je dupkom pun njegove e-pošte.

Bolilo me, ipak sam ga voljela.

Na kraju sam mu poslala e-mail, kako trebam vremena samo za sebe, da razmislim (i tako to...), i shodno tome napomenula kako sam zatrpana obavezama: posao, auto škola, budući faks...

Napisao je:
Razumijem.

Tako tužno.

A onda bih se sjetila menija čarobnjaka Sjene, i tugu bi potisnuo zazor od stvarnosti. Prihvatla sam ga u naručje, jer strah je momentalno bio koristan prijatelj.


Četvrtak, srpanj 25, 2396.

23:00. Ležala sam u krevetu, i zurila u strop, pokušavajući shvatiti.

Lili je fantastično prezentirala završnu radnju. Zauvijek je onemogućila carstvu Sjena pustošenje ovog grada.

Ali... Ian je još uvijek tu. Istina. I njegovi roditelji, spomenuo je da je potomak Sjene. Pretpostavka je kako onda istu sudbinu dijele i njegovi roditelji. Hm?!

Jadni Ždral!

00:12. Obavit ću žurno razgovor s Lili. Povjerit ću joj sve, odmah sutra, nakon vožnje.

Uhh, ne smijem zaboraviti prijaviti se na faks. Uputit ću zahtjev za Školu magije. Nisam htjela, ali kad me sama odabrala.


Petak, srpanj 26, 2396.

18:00. Bila sam zadovoljna postignutim. Činilo se napeto, jer je ispalo kako sam prijavu za Školu magije poslala pet do dvanaest. Žao mi je jer iduće godine neću provoditi toliko vremena sa svojim najbližim prijateljicama. Tabita je predala zahtjev za Upoznavanje i istraživanje univerzuma, Elena se bacila u modni dizajn, a Nika je (namjerno) odlutala kulinarskim vodama. Provjerila sam, Lili će biti sa mnom na godini, ali i Ian?!

18:20. Lili je bila presretna jer me vidi. Pročitala sam je, predložit će mi da budemo cimerice. Ne loše, možda ću trebati vještičju zaštitu naposlijetku.

19:05. Sve sam joj ispričala. Apsolutno sve! Zakratko se pošutila.

„Lili“, prodrmala sam je.
„Vjerujem da znam zašto su Ian i njegovi roditelji i dalje u gradu.“
„A, da?“
Pretvorila sam se u uho.
„Ian očito pripada iskonskom kultu Sjena, dok su one još imale funkciju čuvara živih bića.“
„Šta Sjene nekada nisu bili pripadnici crne magije“, radoznalo sam je pogledala.
„Isprva, ne! Tek kad je izbila svađa između dva brata oko strategije vođenja skupine, magija se podijelila na crnu i njenu suprotnost. Mlađi brat je perfektno vladao crnim moćima, iako drevne priče govore kako je još prije podjele pao pod utjecaj Strašnog demona. Na koncu je prevarom ubio starijeg brata, kao i pripadnike njegova kulta unatoč tome što ih je štitila snažna bijela magija. Vjerojatno su zato crne Sjene zauvijek vezane uz prokletstvo. Izgubile su dušu, i neutaživu žeđ pokušavaju ugasiti srcima mladih djevojaka.“
„Uh, zbilja je to istina?“
„Jedna od verzija“, potapšala me rukom po koljenu. „Legenda kaže da je nekolicina bijelih čudom preživjelo, i kako još uvijek, nakon toliko stoljeća, služeći se magijom u pozitivne svrha, pokušavaju svijet vratiti u ravnotežu.“
„Znači, Ian je dobar dečko?“
„Pa da...“
„Zašto si oklijevala?“
Uzbuđenje se očitovalo u mom glasu.
„Iz razloga što, dok postoje crne Sjene, on i njegova obitelj nisu sigurni, jer će se Zlo iz petnih žila truditi da ih preuzme“, objasnila je.
„A je li postoji način da se to ne dogodi... ovoga... da on i njegovi roditelji ostanu dobri, znaš na šta mislim?“
„Oh da“, pogledom mi je sugerirala da se poslužim keksima koje do sada nisam ni primjetila. „Moraju biti na vječitom oprezu. I Ian to izvrsno radi.“
„Ali tvoja magija na njega nije imala utjecaj? U čemu je kvaka? Kakakav god bio, ipak je Sjena!“
„Moja magija je bila usmjerena isključivo protiv zla. Tako da je Ian najapsolutnije siguran u Solisu, a čaroliju bih izvela također ponovno na jesen, u Školi magije.“
„Oh, Bože, bila sam tako okrutna“, zatulila sam.

Lili je ustala (nadala sam se po neko piće, mrzila sam njenu naviku kada iznese pred gosta samo suhe kekse, ma kako oni bili fini), i vratila natrag (prebrzo), noseći u ruci tri amajlije. Poslužila sam se telepatijom za identifikaciju predmeta u njezinoj šaki.

„Ovo će ih čuvati od lošeg utjecaja“, pružila mi je talismane, a ja sam ih spremno prihvatila.
„Hoćeš se pobrinuti da završe u pravim rukama?“
„Smatraj riješenim“, kimnula sam.
„Jesi li možda za čaj?“
Vau... ovo je bilo iznenađenje! Potvrdila sam, a ona se hitro uputila u smjeru minijaturne kuhinjice (veća ni ne treba curi koja izvrsno barata čarolijama).
„Lili...“
Okrenula se.
„Hvala ti... ozbiljno mislim.“


Subota, srpanj 27, 2396.

8:21. Nisam mogla dalje spavati. Ushićenje me rano izvuklo iz kreveta. Još sam sinoć obavijestila Iana o svom dolasku. Činio se zbunjen, mada sam naposlijetku iskamčila od njega jedan smajlić.

9:00. Ispred sebe sam imala nemoguć sudoku.
Pomislila sam: 'Bilo što, samo neka doguram do 11.'

11:00. Leteći taksi zaustavio se upravo pred Ianovim dvorištem. Pametnjaković se nije dovoljno spustio, pa sam umalo isčašila nogu prilikom doskoka.

“Bok Luna”, zvučao je suzdržano, a još suzdržanije je nažalost izgledao. “Nisam te dugo vidio.”
Nisam sigurna je li ovo bila kritika, ili samo konstatacija.
Tako sam željela objesiti mu se oko vrata, poljubiti ga, a samo sam tiho izustila: “Bok.”

Sve do jednu točku vremena, progutala je šutnja. Da me netko tada pitao, rekla bih, protekla je cijela vječnost, ili dvije dok ponovno nisam čula njegov glas.

“Znam da sam trebao biti prema tebi iskren...”
“Ian...”
“Znam sve Luna”, dobacio mi je jedan pogled isprike nastojeći omekšati ono što je namjeravao reći. “Pročitao sam ti misli još dok si skakala iz taksija. Glava ti je umalo pukla od informacija, nisam si mogao pomoći.”
Namrštila sam nos, ali u jednu ruku sam bila zadovoljna zbog te nepodopštine, sve ima svoju prednost. Ovako se nisam morala truditi, i trošiti svoje dragocijeno vrijeme na mukotrpno objašnjavanje situacijske stvarnosti. Koja ušteda! Kada bi Ian i ja zauvijek bili zajedno, mogli bi se čitav život samo gledati, bez ijedne riječi, a sve bi nam bilo jasno. Hmf... zvuči naporno!
“Onda”, nastavio je. “Hoću li vidjeti još u ovom životu te amajlije?”
“Ovisi”, izjavila sam ozbiljno kako bih ga malo cimnula, a usput revanširala za neovlašten upad u moje misli.
Ha! Upalilo je.
“O čemu”, smješak mu je kliznuo s lica.
“Hoće li me tvoja mama pozvati na kolače? Znam koliko obožava peckati vikendom.”
“Probat ću je nagovoriti”, rekao je koketno. “Ništa ne obećajem.”

Ian i ja smo ponovno zajedno, zadovoljni i sretni. Moram se podsjetiti, i kupiti Lili dar zahvalnosti. Možda novi kotao?

Nakon trilijun svjetlosnih godina usnula sam s glupavim smješkom.


Ponedjeljak, srpanj 29, 2396.

Danku su danas potonule lađe. Na umu je imao spojiti me sa svojim nećakom Dinkom koji već godinama traži bolju polovicu, pa se nije veselio skupa sa mnom kad sam mu izblebetala što se u subotu zbilo između mene i Iana. Navodno se Dinko napokon dao nagovoriti na posjet kozmetičarki, koliko mu je bio ekstremno bitan susret sa mnom. Malo je čudno otkud njegov nećak zna za mene, ali me 'najdraži' šef nije prepustio samo tako na milost i nemilost neizvjesnosti. Dinko izgleda povremeno zna navratiti u trgovinu, i napraviti ujaku promet (pretpostavljam da smo Dinko i ja Dankovi najvjerniji kupci), a kako je sam po sebi neugledan i totalno bezveze, očito ga nije bilo lako memorirati. Možda sada, kad mu je ten čist i svjež, kažem možda, se neka cura zakači za njega.

Zamolila sam Danka neka mi pokaže sliku nećaka. Nije mi bio poznat. Utješila sam ga riječima kako bez obzira na pomirdbu s Ianom, nikada ne bih bila s nekim poput Dinka. Frajer nema manira, i čak na fotografiji kopa nos.

Zauzvrat mi je Danko zadao toliko posla, pa sam kasnila u 'Oblak'.
Mrzim njega i njegovog nećaka kopača nosa.

15:55. Obožavam voziti u velikoj brzini mada mi moj instruktor Florian nije osobito sjeo (danas i nikad). Čujem kako i druge cure nisu osobito zadovoljne sa svojim učiteljima vožnje. Stekla sam dojam kako su to ljudi koji te uče ponašanju u prometu, a usput ti se bez pardona upucavaju. Pitam se kakvim je taj soj slovio u prošlosti?!

19:00. Za večerom sam saopćila roditeljima kako imam namjeru raditi u suvenirnici do konca kolovoza. Zatim bih se odmorila, možda otputovala s curama (prethodno se trebamo konzultirati oko toga koliko je pametno voditi dečke sa sobom), s obzirom da se u listopadu rastajemo. Napomenula sam kako sam shvatila poantu odgovornosti, ali ipak nemam odveć koristi od činjenice što sam u radnom odnosu, jer pola love spiskam na idiotske suvenire, a drugi dio obavezno proguta auto škola. Mama i tata su sentimentalni u zadnje vrijeme (valjda zato što odlazim), pa su mi, nakon nekoliko razmijenjenih pogleda, odlučili udovoljiti. Vjerojatno su očekivali kako bih ovo mogla spomenuti, jednako kao što je mama nanjušila moj kratki prekid s Ianom. Srećom, glede potonjeg, povukla se, nije se htjela miješati. Mada sam pravi razlog raspada veze skrivala od znatiželjnih pogleda, moja mama je bila uvjerena kako njoj ništa ne može promaknuti, pa ni razlog našega prekida. Tvrdila je kako posrijedi može biti samo seks. Sada, kad smo se pomirili, svako malo mi trubi da budem oprezna i slična sranja.

21:00. Bivši me nazvao natuknuvši kako se sutra muva u blizini, pa bi s curom navratio na kavu i tople vafle.


Utorak, srpanj 30, 2396.

10: 25. Erik i Maya izvršili su obećanje. Istina, nisu pokazali veliki interes za vafle. Za Erika to nije bila neka novost. Fora mu je biti pozvan na nešto što obično preferiraju ljudi, a zatim ne sudjelovati na očekivan način. Međutim, Maya... Pomislila sam, kasnili su, a vafli su hladni, dok nisam shvatila kako je Erikova nova cura daleko hladnija. Nije mi se svidjelo kako je promatrala malog lorisa.

Popodne sam širila novi trač. Posve sam sigurna – Maya je postala jedna od njih!

- nastavit će se -

Subota, lipanj 01, 2396.

10:00. Namrgodila sam se na zvuk jutarnje budilice.
'Još jedna tradicija, pretpostavljam', provuklo se mojim mislima.

10:27. Pitam se čemu to okupljanje u 'Coroni' nakon maturalnog bala? Pa ne bi valjda birc bio izbrisan s lica Zemlje da je susret klase odgođen dan-dva dok se maturanti priberu, a dojmovi slegnu?! Zgođušna prilika za lansiranje natjecanja u veličini podočnjaka. Gdje su mi obične naočale?!

10:30. Oprezno sam sagledavala Ianov novi skuter predviđen za ludu vožnju kopnom. Dobio ga je na poklon povodom položene mature.

10:32. Krenuli smo u pravcu 'Corone'.

10:45. Prozujali smo kraj auto škole (vidimo se uskoro, pomislila sam), i zaustavili se na semaforu pored Centralne banke. Zgrada je oduvijek sva u staklu, pa sam s lakoćom izvršila kratku provjeru današnjeg outfita:

ü Haljina: ljubičasta s crnom čipkom, izrez na leđima
ü Sandale: crne s remenčićima i stiliziranom mašnom – vide se prsti
ü Ruž za usne: fuksija
ü Frizura: visoki rep (bez ukrasa!)
ü Naočale: u prvom redu – svrsishodne

Bila sam zadovoljna. Zelena boja na semaforu je smijenila crvenu, a mi smo krenuli... mekano, slobodno dodam. Ian vozi zbilja oprezno, tako da se umalo zbunim, i pomislim kako možda letimo.

11:15. Petnaest minuta smo zeznuli dogovor. Još jedan plus. Društvo se sunčalo na terasi, a konobari su se znojili od posla. Cure su bile obučene u perje. Mrak! Ian je snimio veliki stol za kojim su sjedile moje prijateljice i njihovi dečki. Jedva smo se smjestili, kad su nam se odlučili pridružiti Erik i Maya. Umm... dvije svježe rupice na vratu i poznata amajlija. Opa! (Bez suvišnog komentara.) Uživala sam u sunčanom danu (zbog odsustva potrebe skidanja naočala), i paralelno sudjelovala u nekoliko razgovora odjednom.

12:20. Zakašnjeli školski novinar ušao je u igru (vjerojatno u lovu na dobar trač), pa se s Erikom dalje nije moglo razgovarati. Mijenjao je poze iz sekunde u sekundu, i cijelo vrijeme blesavo treptao.

13:00. Krv mi je bila već zasićena kofeinom, a u trbuhu je naočigled krulilo. Naručili smo pizzu. Odlučila sam se za onu s dvanaest vrsta gljiva i pljesnivim sirom, kad je bal nek' je maskenbal!

15:08. je otkucalo kada su se razišli posljednji sinoćšnji partijaneri.

18:00. Ne mogu vjerovati – gotovo je! Godina je promigoljila u hipu! Kako dalje? Kamo nakon ljeta?! (paničarim)


Srijeda, lipanj 12, 2396.

Dane sam ugodno tratila na Iana i na lude provode. Zato mi nije fantastično sjela jutrošnja vijest.

11:26. Tata je dobio napadaj gugutanja.

„Dobro si spavala okruglice?“
Pojma nemam otkud mu to OKRUGLICE, pa ću promašeni opis jednostavko pripisati tatinom nepoznavanju geometrije.
„Mrak“, natjerala sam se na široki cerek.
„Kako je bilo sinoć, gdje si bila, u disku?“
Kada tako kaže, netko bi pomislio kako napolju egzistira samo jedan disko.
„OK i aha! Ian me dovezao malo nakon tri.“
„Drago mi je što si uživala mrvice.“
Učinio je poznatu kombinaciju uzdaha i pogleda, koja je redovito nastupala kao predgrupa riječi ALI.
„Ali...“
Šta sam rekla!
„Mama i ja smo razgovarali...“
Sada su se njih dvoje značajno pogledali, a tata je dao riječ mami.
„Luna, previše trošiš zlato. Bilo bi vrijeme da se naučiš malo odgovornosti.“
Mama je poznata po tome kako ne voli okolišati.
„OK... pripazit ću ubuduće“, mrzovoljno sam prožvakala rečenicu.
„Tata i ja, pokušavamo ti saopćiti kako smo ti našli posao.“
„A?!“
Morat ću raditi!!! Ja?! O, Bože, nadam se kako sam pogrešno čula. U protivnom, moj je život završio, prerano ustupivši mjesto robovanju.
„Radit ćeš u suvenirnici, zamisli!“
„Ne razumijem čemu takvo uzbuđenje tata“, okrenula sam se, i sa šalicom do pola ispunjenom vrućom kavom, napustila prostoriju.

13:00. Još uvijek sam bila pod jakim dojmom. Ne bih pogriješila kada bi tvrdila kako sam duboko proživljavala stanje transa.

14:12. Birala sam Ianov broj, uvjeravajući se kako bi me on trebao shvatiti. Njemu se cijela situacija učinila smješnom, a ja preslatkom i neodoljivom. Nisam ga trpila dugo.

14:18. Upalila sam komp, i počela se dopisivati s curama. One su itekako dobro razumjele pakao kroz koji prolazim.

Oduzeli su ti slobodu – pisala je Tabita.
Možeš se pozdraviti sa svakodnevnim noćnim izlascima – Nika je opravdano širila pesimizam.
Valjda ćeš to nekako preživjetri – bodrila me Elena.

Eto, vidite, ovakvu reakciju sam zahtijevala!

14:25. Zaključila sam kako sam punih pet minuta osjećala zadovoljstvo zbog razumijevanja makar jednog dijela momentalno uglavnom surove okoline.

16:55. Ništa se nije promijenilo. Još uvijek sam budući izrabljivani radnik.

17:00. Uh! Zaboravila sam pitati kad startam?! Pitam se koliko će mi moj mučitelj platiti za mukotrpni rad u suvenirnici? Sigurno ću beskonačno vremena provoditi na nogama.

Hmf... zarada!!!

18:45. Saznala sam. Počinjem ovaj ponedjeljak.

P.S. Večera mi je prisjela.


Nedjelja, lipanj 16, 2396, 20:50 sati

Moji posljednji trenuci bezbrižnosti.

Donijela sam mudru odluku. Ranije odlazim na spavanje, upravo kako to vole radni ljudi.


Ponedjeljak, lipanj 17, 2396.

8:00. Nacrtala sam se na svom novom, ujedno i prvom, radnom jestu s kiselim osmjehom na licu.

10:00. Prošla su dva sata, a jedino što sam uspjela prodati bilo je:

1. antikni ćup veličine 8cm, s prednje strane oslikane su margarite
2. ogledalo na preklop, ručni rad
3. privjesak u obliku Sunca

I sve to jednom kupcu!
Je li trebam možda spomenuti kako sam taj kupac bila JA?!

16:00. Jao! Bole me noge!


Ponedjeljak, lipanj 24, 2396, 21:59 sati

Totalno sam se ufurala u stvar! Već znam na pamet šifru svakog artikla, a kao dodatak poslovnoj uniformi (suknjica, prsluk, dokoljenke obavezne), uključila sam role (one lebdeće). Moj šef Danko, pristao se bez pogovora, kad sam mu navela podatak o kilometraži koju svaki dan pređem vrzmajući se po njegovoj grandioznoj suvenirnici, koja je usput veličanstvena i cool!

Oh što obožavam biti zaposlena djevojka!


Subota, lipanj 29, 2396.

10:30. Nadoknadila sam neprospavane sate preko tjedna. Napravila sam kavu sa šlagom i onim mrvicama od gorke čokolade, i naručila od Čarobnjaka dva kroasana. Ian je trebao stići svaki moment.

10:40. Moj novi dečko nema baš zdrav apetit, ako mogu primjetiti. Maknuo je šlag, i razljepio ga po tanjuriću, a na kroasan je glupo namreškao nos. Uvjerena sam kako je zapravo poklonik slane hrane, možda mu oprostim.

Popodne smo gledali stare 3D filmove, i davili se kokicama.

Bila sam apsolutno u pravu za slanu hranu.

Večer sam provela u 'Gljivi'. Jedva sam nagovorila Iana na spomenuti izlet, i kroz maglu se sjećam kako sam mu obećala kako ću, zauzvrat, možda okupati Ždrala.
Kvragu! Ipak je bilo bez onog MOŽDA!
Krasno, potrošit ću cijelu nedjelju na to zeleno čudovište! Bilo bi mi jednako kad bih morala oprati čitavu tvornicu automobila sa svim popratnim sadržajem!


Nedjelja, lipanj 30, 2396.

14:00. Prvi put sam na ručku kod Iana. Šta je tim ljudima, pa odmah, na početku inzistiraju na nedjeljnom objedu? Valjda ne izgledam izgladnjelo?
Ipak, za promjenu sam uživala jesti normalnu hranu, i to u društvu drugih ljudi. Ianov tata nije osobito pričljiv, nekako se najprije može klasificirati kao intenzivno napeta persona. Iskreno se nadam kako Ian neće postati takav jednog dana.

Hm? Možda mu je tijekom života otpao jezik?

15:30. Premjestili smo se u dnevnu sobu, i jeli kolače od sira i borovnica koje nam je poslužila Ianova vrijedna mama. Ahh... kad bi Ian bio više njoj nalik!

16:30. Sve što je dobro, kratko traje!
Ždral je bio spreman za nedjeljno kupanje. Uh, što me živcira taj lijeni zmaj! Ja bih se sramila kada bi bila tolika, a ne bih se znala sama okupati.

18:00. Uspješno sam obavila zadatak. Ian me je zatekao kako spavam u podnožju Ždralova trbuha. Unio me je u kuću dok sam žmirila hineći kako me nije probudila romantična gesta kada me svojim sexy isklesanim rukama pokupio sa zemlje. Popila sam Mate čaj koji je vrlo dobro obavio svoju funkciju. Podigao mi je razinu energije, i bila sam kao nova.

20:00. Ian me dovezao doma. Bezobrazniku je bilo smiješno kad sam izjavila kako namjeravam polagati vozački čim dobijem plaću. Saznala sam kako je moguće to napraviti i prije punoljetnosti.
Uf! Zašto me voli zadirkivati?! Morat ću i ja smisliti protunapad. Možda čak i pređem u ofenzivu.

21:00. Uredno sam složila preko stolice čistu i ispeglanu uniformu.
Bila sam spremna za još jedan ponedjeljak.

- nastavit će se -

Petak, svibanj 03, 2396.

14:30. Očekivala sam Niku u bircu blizu škole neobičnog naziva 'Karika', i duboko se nadala kako ovaj put neću izvisiti. Vješto me izbjegavala cijeli tjedan, iznova pronalazeći neosproriva opravdanja poput:

Imam zakazano kod kozmetičarke.

Ili

Nenadano me spopao napadaj agorafobije.

i najblesavije od svega što sam ikada čula:

Rado bih svratila, ali skupina odmetnika iz svemira zaposjela je moje tijelo, tako da nemam u čemu doći do tebe dok mi ga ne vrate natrag mali zeleni.

Svašta! Pa danas barem svi znaju kako vanzemaljci nisu zeleni (izuzev onih tirkiznih s netom otkrivenog planeta u susjednoj galaksiji Andromedi, ako bi se to moglo protumačiti kao zelena u širem smislu riječi). Veliki broj njih nije obilježen bojom, i imaju čudan način komunikacije, možda su čak napredniji od nas. Jesu sigurno! U svakom slučaju, ne vjerujem da bi se u toj mjeri inteligentna bića spuštala tako nisko, niti čačkala po tijelima bića pozicioniranih nešto niže na ljestvama evolucije. Ili... hm?

„Luna! Opet si u oblacima?!“
Nikina sjena nadvila se nadamnom. Opet se udebljala.
„Prije u drugoj galaksiji“, promrmljala sam sebi u bradu.
Zašutila je. Vjerojatno se sada prisjetila razloga našeg današnjeg druženja. U međuvremenu je došao konobar, otišao, i ponovno se vratio s narudžbom. Dvije kave s vrhnjem. Ovaj tjedan su na akciji, a uz njih dobiješ gratis mini kroasan punjen tiramisu kremom. Prilika koja se ne propušta. Nisam htjela gnjaviti Niku s kalorijama, jer je glavno natjecanje ove godine završilo. Reakciju planiram na jesen.
„Mmmm... fino.“
Ne mogu vjerovati! Već ga je smazala, i sada pohlepno zuri u moj.
„Je li želiš još jedan kroasan“, upitala sam.
Kimnula je glavom petsto puta.
„OK, ali ćeš mi ispričati SVE što se dogodilo (i događa) između tebe i profesora F.“
Bila sam ucjenjivački raspoložena.
Nika je duboko uzdahnula, i otpočela svoju priču:
„Sve je počelo karaokama...“
„Karaokama?“
Priznajem, bila sam pomalo iznenađena.
„Ako želiš da ti ispričam, prestani me molim te prekidati!“ odbrusila je.
„OK, OK.“
... a ja sam se složila.
„Znači, gdje sam stala? Da! Karaoke. Uglavnom, F. se zagledao u moju izvedbu Madonninog singla 'Girl Gone Wild', i to je bilo to!“
„Ha?! Zezaš me?“ pogledala sam je razočarano.
„Ne.“
„A gdje su detalji?“
„Pa dobro“, preokrenula je očima, i dokrajčila drugi kroasan. „F. mi je prišao nakon nastupa, zadivljen, ne prekidajući aplauz namjenjen meni niti jedne sekunde. Nije me prepoznao. Bio je uvjeren kako sam netko tko je odavno napustio školske klupe. Zacrvenio se kada me konačno identificirao, a meni je sve to skupa bilo preslatko i sexy. Pretpostavljam kako se htio povući, ali prekasno. Njegov pogled već je bio izgubljen u mom dekolteu. Pomislila sam: 'Kvragu! Ionako završavam školu, a frajer je zgodan, i situiran, zašto ne?!' Ostalo je povijest!“
Nervira me! I zašto misli da mene ne zanima upravo ta povijest?! Iz torbice sam izvukla vrećicu čokoladnih bombona, i ona se slomila 'do daske'. Ispostavilo se kako je povijest bila previše sladunjava, izrazito monotona, i pretjerano dosadna.

„Nika... ovoga... ja bih trebala doma. Tata mi sutra leti na Mjesec, neću ga vidjeti nekoliko dana, i obećala sam mu kako ćemo zajedno ručati.“
Uhh! Valjda je progutala laž, i možda se ne sjeti kako se moj tata strahovito boji letenja.
„Kasno je za ručak“, nakrivila je glavu, i skupila oči koje su se posve skrile iza namazanih trepavica.
Sumnjala je.
„Jao... koliko je sati! Vrijeme leti... žuriiiiiiim! Pusa!“
Potrčala sam prema izlazu, ne razmišljajući o tome jesam li platila kavu (nisam), i s vrata još jednom doviknula: pošalji mi sve sočne potankosti na e-mail!“

16:10. Hitno sam telefonirala Lili i zamolila je da, ako može, predvečer navrati, i izvede neku fantastičnu čaroliju, tako da moj tata bude jednostavno nevidljiv za Niku u narednih 5-6 dana. U tu svrhu, pripremila sam Nikinu i tatinu fotografiju, a na ubrusu, koji sam kriomice zgrabila popodne sa stola u 'Kariki', imam Nikin DNK(fuj!).
Dobra vijest: Lili je pristala.

18:26. Imam nevidljivog tatu. Barem što se N. tiče.

20:18. Sinulo mi je: Nika ima tajnog ljubavnika i pratnju za maturalni ples!
Što sa mnom nije u redu?!

23:25. Na mail sam dobila trilijun slatkorječivih i bolesnih izjava razmjenjenih između N. i profesora F.


Subota, svibanj 04, 2396.


13:02. Upravo sam saznala! Erik se zaručio!!!

14:00. Još uvijek ne mogu doći k sebi, i ispijam svoju treću margaritu. Malo je nedostajalo da završim srednjoškolsko obrazovanje kao djevojka mega popularnog kapetana nogometne momčadi, a njih dvoje jedva da su zajedno pet minuta, i vjenčanje je već na pomolu.

14:21. Kao da sam pročitala u nekom ženskom časopisu kako se nakon četvrte margarite život čini jednostavnijim i lakšim. Ili je pisalo pet? Hm? Moram pronaći časopis. Kad bih se samo sjetila naziva... možda, ako strusim još jednu... možda se sve iskristalizira onako jasno, a onda ga više neću trebati.

15:00. Stigao je e-mail od Tabite.

Priority: High!

Subject: SAMO ZA PUNOLJETNE

Priznajem, zaintrigiralo me, pa sam počela čitati.

Hm, nekako sam predosjećala kako bi se 'Gljiva' mogla provući kroz tekst.

Za neupućene, 'Gljiva' je najcool mjesto u Univerzumu, koje ima samo jednu kvaku: Za ulaz u njeg moraš biti PUNOLJETAN. Čak i mnogi koji su navršili 18, teško se uspiju naći s druge strane masivnih vrata 'Gljive', tako da sam čvrsto uvjerena kako je ŠARM onaj uvjet koji potiho vreba iz sjene. Budući kako šarm, u mom slučaju, nikada nije bio doveden u pitanje, valjalo je riješiti formalnost zvanu DOB. Ipak ne želim biti jedina koja će maturirati a da prethodno nije upoznala interijer 'Gljive'. OK, možda 'jedina' zvuči donekle neistinito, ali, ruku na srce, nije nas ostalo previše u klasi kojima je zabranjeno posjećivati takva mrak okupljališta. Vampiri su zato pravi srećkovići. Rijetko koji ima manje od 100, a svi odreda su slatkorječivi do besvijesti.

Da ne duljim previše, Tabita je nabavila dokument s mojom najljepšom fotkom koji, u principu, riješava postojeći problem. Hura! Ovakva se prilika ne baca u vodu. Još samo trebam odabrati haljinu koja dodaje otprilike tri godine. U kombinaciji s teškom šminkom bit ću nepobjediva.

Hmf... pitam se na koji način je Tabita lažirala iskaznicu? Skeneri na ulazu su toliko hipersenzibilni da čak i prisustvo najkompliciranije čarolije ne može proći neopaženo.
Ha! Koga briga! Idem. Znala sam da bi peta margarita mogla biti od pomoći pri donošenju ispravne odluke.

18:00. Hm. Definitivno crno. Ili bolje grimizno. I tonu pudera. Tako to rade starije cure. Oh, Bože, izgledam kao jedna od onih iz Erikovog legla!

19:07. Pokazala sam se Čičiju, i sav se jadničak prestravio. To je definitivno dobar znak.

20:00. Imala sam puni sat pred sobom do dolaska cura. S obzirom kako sam već bila spremna, udobno sam se smjestila u naslonjač i pogledala epizodu 'Prijatelja' koji su se reprizirali po 978 put. Zbog djelovanja margarite, stvari sam sada promatrala iz drugog kuta (iz žablje perspektive).

21:02. Prva je došla Tabita veselo mašući rukom u kojoj se nalazila moja propusnica za večeras. Nika i Elena stigle su koju minutu kasnije, i sa sobom povele Gloriu i Katarinu, još dvije cure iz mog tima.

„Vidiš bebice“, paradirala je Tabita. „Ovo što držim je vrijedno zlata.“
Nasmješila mi se najviše od svega urotnički.
„Daj mi to“, istrgnula sam joj krivotvorenu iskaznicu što je stršila između njena dva prsta, i pustila osmijehu neka slobodno zatitra u kutu mojih usana. „Vau!“ razrogačila sam oči. „Ovo je mrak!“
„Dobro izgledaš Luna“, pohvalila me Katarina. „Primjereno“, privukla je dlan ustima, i nakašljala se.
„Hvala“, namignula sam joj, i prebacila pozornost na Tabitu. „Sigurno nitko neće otkriti?“
„Ne brini.“
Zvučala je samouvjereno, ali ja sam trtarila.
„Ali kako? Kako si to izvela?“
„Lili mi je pomogla. Zapravo, ona je glavni idejni pokretač. Jučer si joj se učinila tužnom, a kako je uvečer nabasala na mene, upitala me šta bi te moglo oraspoložiti? Ostalo je povijest!“
Opet ta povijest!
„Zašto je Lili bila kod tebe“, zanimalo je Niku.
Ups! Razmisli Luna, razmisli...
„Ovoga... Lili je svratila kod mene da... da me vidi... i popije kavu sa svojom starom prijateljicom. Znaš koliko smo svojevremeno bile bliske?“
„Aha... prije sto godina“, ukazala mi je očigledno nepovjerenje.
„Stvarno jesi zajedljiva“, ja sam ipak nastojala zadržati kakvu takvu smirenost.
„Još netko tako misli, a?“ bezrazložno se uspaničarila.
Aha! Tu smo dakle!
„Nitko! Pojedi krafnu!“
Osjećala sam se najednom sigurnom, jer su Nikine misli krenule drugim tokom.
„Onda... pretpostavljam da je koristila čaroliju?“
„Da, ali ova je uistinu vrhunska Luna!“
Tabita je svim silama nastojala pobjediti strepnju koja me prožimala od glave do pete.
„Dobro“, kimnula sam, i zaputila se u smjeru bara.
„Cure, tko je za margaritu?“
Složila sam vragolastu grimasu nimalo se ne iznenadivši zbog apsolutnog odaziva.
Na povratku sam se još jednom pokolebala.
„Tabita, obećaj mi da me večeras neće razotkriti.“
Ona je nonšalantno odmahnula rukom, onom koja nije bila zauzeta čašom.
„Smiješna si.“
Možda bi mi to trebalo biti dovoljno.

23:15. Stajale smo u dugom repu. Divila sam se i ujedno zavidila onima koji su pušteni kroz vrata, ali isto tako duboko suosjećala s jadnicima koji su gunđali nakon što im je izbacivač pokazao prstom neka se vrate otkuda su došli. Od nervoze sam se počela preznojavati, a preznojavanje je popratio realan strah kako bi se tona šminke na pročelju moje glave mogla otopiti.

„Iskaznicu mlada damo“, zagrmio je grdosija.
Ispružila sam drhtavu ruku, onu s dokumentom, i dramatično stisnula oči. Znam, glupo od mene, ali su cure potom komentirale kako mišićna masa nije uočila moj očitovani strah.
U bunilu sam prešla prag, i nakon što su se oči priviknule na nasrtljivo koketiranje tame s blještavim reflektorima, odahnula sam. Zadivljeno sam se osvrtala oko sebe, i poželjela se stopiti s indigo plavom atmosferom. Posvuda su letjeli manji i veći mjehuri od sapunice. Neki su bili ljubičasti, kunem se! Sagnula sam se u nadi da bih mogla pronaći male ljude koji su tvorili trilijun prozirnih balončića, mada, podrazumijeva se, nisam nikoga pronašla.

Nedugo zatim, pored nas je niknuo pravi pravcati Klobučar iz 'Alise', i ponudio nam pratnju do našeg separea.

Nešto kasnije sam shvatila kako svaki stol ima svoga Klobučara čiji je posao skrb o klijentima (kako oni to vole reći), a jedan s malo drugačijim i većim šeširom, nalazio se unutar kružnog šanka.

Doskora sam prestala brojiti margarite. U 'Gljivi' svaki recept ima tajni dodatak, tako se i margarita našla u svom najboljem i najopakijem izdanju. Vrlo brzo mi se počelo vrtiti u glavi, a pogled se spontano izgubio na grandioznom podiju. Učinili su mi se zanimljivim natprosječno visoki cvijetovi što su konstantno iznova nicali i nesvakidašnje nestajali na rasplesanoj gomili i među njima. Bili su to prvenstveno hologrami plavih zvončića, orhideja i plavog čička, a pravi znalci prirode, vidjeli bi zasigurno mnogo više od toga. Odlučila sam pridružiti se svjetini koja je manje-više sinkronizirano izvodila zanimljive pokrete na zvuke elektro psihodeličnog punka.

Omamljeno sam vrludala podijem dok nisam u cjelosti ovladala glazbom (i nogama koje su ispočetka odbijale poslušnost). Na jedan bekonačan trenutak (takvim se uistinu činio), nisam razmišljala, i svaka stanica moga tijela oslobodila se grča kojeg je netom postala svijesna. Smijala sam se, i plesala, i opetovano naručivala margarite. Prestala sam razlikovati pojedince u masi...

Bilo je jako kasno, ili izrazito rano, kada su čarobni cvijetovi nestali. Muzika je stala, i najednom su svi, uz sve glasnije povike, u panici trčali uzduž i poprijeko, beznadno se hvatajući za glavu.
Netko je povikao: „Racija!“
Ostalo je povijest.

Probudila sam se u nedjelju mamurna s uvjerljivo mutnim sjećanjem na proteklu noć. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako se nalazim u pritvoru. Kakva blamaža! U glavi mi je odzvanjalo, a svjetina oko mene se za nijansu preglasno kretala. I baš su svi morali govoriti.
Ccccc...
Jedan od glasova uspjela sam izdvojiti.
Ian?!
'Kvragu', sjećam se kako mi je prošlo kroz glavu.
Slijedeće je bilo nešto poput: 'Saberi se Luna... Ne paničari! Samo nemoj paničariti.'

Niži čuvar nosio je roze soknice, i upravo on je upisao dodijeljeni mi kod na srebrenu ploču desno od nazovimo ih vrata u koja sam netremice zurila (u prijevodu: blejala u prazno) zajedno s ostalim prijestupnicima. Za razliku od njih, ja sam mogla uskoro neometano izaći.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Biti u pritvoru ili zatvoru, nije noćna mora, više sramota. Mislim, imaš sve: fitness centre, pristup različitim svjetskim kuhinjama, široku dostupnost knjiga i filmova, šetnice, bazene... Možeš se nastaviti i dalje baviti prijašnjim hobijem, ukoliko to nije streličarstvo i sl., a ekipa je, u svakom slučaju, zanimljiva. Više ne postoje one stravične rešetke na vratima, kroz koje bi zatvorenici provlačili glave ukoliko nisu bili debeli ili barem bucmasti u licu, i gromoglasno prosvjedovali. Odmah kada te privedu, dobiješ svoj kod, koji tvoj čuvar utipka na srebrenoj ploči i zaključa ga posebnom šifrom koja se pohranjuje na glavnoj ploči, a sve dok ne ponovi radnju i identičnom šifrom otključa kod, nema ti druge nego prihvatiti da si zaglavio u bijeloj sobi s malo namještaja i udobnim krevetima kojima nedostaje malo mašte. Znači ne postoje vrata u pravom smislu riječi, ali magnetsko polje spriječilo bi i najsnažnijeg robijaša da zgiba van. Vjerujem da potonje vrijedi i za super junake. Prošlost pamti nekolicinu slučajeva kad je čuvar zaboravio šifru pohraniti na glavnoj ploči, pa je uprava zatvora bila prisiljena pozivati najcjenjenije hipnotizere i telepate da iz njega isčitaju šifru, a nesretni čovjek nerijetko bi i sam bio kodiran na dogledno vrijeme, jer se taj čin i dan danas smatra teškom povredom ozbiljne dužnosti. Jedina zamjerka koju imam je zastupljena neravnopravnost zatvorenika i onih u pritvoru, pa tako svaki zatvorenik dobije cool narukvicu s ugraviranim kodom (najbolje od svega je što je možeš zadržati ), dok ga nama koji smo u prolazu, usputno zašaraju flomasterom po goloj koži. Navodno se radi o mjerama štednje koje su na snazi od pamtivijeka. Bezveze!
Sada kada sam pojasnila zatvorski okoliš, bilo bi u redu, vratiti se u stvarnost.

Stvarnost. Čudno, ali u sebi sam priželjkivala da je i moj čuvar zaboravio na obaveznu pohranu šifre, kako se ne bih morala suočiti s Ianom.
Nikada neću zaboraviti njegov sexy pogled koji kao da je govorio: 'Zauvijek ćeš za mene ostati običan sitni prijestupnik.'
Nisam se usudila pročitati mu misli. Bila sam previše opterećena činjenicom što se za prijestup poput ovoga što sam sama učinila ne treba platiti čak ni kaucija. Sve što dobiješ je bijedna opomena. Ničemu ne vrijedim, nisam faca. Ni narukvicu nisam zaradila, eto kakva sam ja osoba!

Kvrapcu, slobodna sam! Kažu da je prednost uvođenja kodova u sustav, jer si lišen udovoljavanja potrebama zamršene papirologije. Mada se meni trenutno nešto ispunjava, fomulari, bilo što, samo nek ne moram podizati glavu, i gledati Ianu u oči.

“Dobro jutro zatvorska ptičice”, obratio mi se.
Bila sam posramljena, i samo sam promrmljala: “Aha... i tebi...”
“Znači, posjetila si 'Gljivu'?”
I dalje je bilo izuzetno teško pročitati njegov stav, a u glavu mu nisam imala namjeru zaviriti. Vjerujem kako bih tada spoznala da sam učinila, u najboljem slučaju, kazneno djelo.
“Aha...”
Očito sam odavala krajnju nemaštovitost, i neprikosnoveno pomanjkanje rječitosti, mada su takve stvari najednom postale minorne, pa su se zasluženo našle u drugom ili trećem planu.
“Svidjelo ti se?”
Nastavio je u svom interogativnom raspoloženju. Misli mi je obuzelo friško sjećanje na izlazak, ili na onaj dio koji sam još pamtila, i jezik mi se spontano razvezao u sekundi.
“Ian, da samo vidiš to čudo! Sve je tako...”
“Znam. Bio sam tamo.”
“Pa što onda pitaš”, rekla sam uvrijeđeno.
“Luna, mjesto je opasno. Osobito za mlade djevojke.”
“Ha! Sigurno!” napravila sam sumnjičavu grimasu.
“Kažem ti. 'Gljivu' redovito obilaze puno opakija stvorenja od krvopija i vukodlaka...”
“Reci tko?! Prosvijetli me!” digla sam nos do neba.
“Nisi čula za Sjene?!”
Nanjušila sam prikrivenu ljutnju u njegovu glasu.
“Ne budi smješan! Naravno da sam čula za Sjene!”

Sjene su stoljećima bile jedini kult čarobnjaka crne magije, koji se kretao isključivo noću, a hranili se isključivo srcima mladih djevojaka. Fuj! Oduvijek je zahtijevno bilo dokazati njihovu postojanost, i obično bi kružile legende o klubovima gdje Sjene zalaze. Za njih vole reći kako svoju žrtvu vrlo pomno biraju, i prvo se moraju dopasti nesretnoj curi da bi uopće mogli ostvariti kontakt. Nakon uvodnog šarmiranja, izgube se iz stvarnosti, ali nikada zapravo ne odustaju. Danonoćno prate odabranu i pune joj srce noćnim morama, a zatim... Brrrrr...
Do maločas sam bila sigurna kako je Solis pošteđen tih beštija. Sva sreća što se sinoć nisam družila sa strancima.

“Šta Sjene zalaze u 'Gljivu'?!”
“Nije rijetkost”, odgovorio je, a potom je na djelić sekunde čvrsto stisnuo usne, i prestao hodati.
Okrenuo se prema meni, duboko se zagledao, a onda je na najnježniji način prislonio svoj veliki dlan na lijevu stranu moga lica, dok je prstom micao izdajničku suzu koja se, ispunjena svježim strahom, neodređeno zaputila iz vanjskog kuta moga oka.
“Luna... obećaj mi...”
“OK Ian. Neću više ići onamo... umm... dok ne postanem punoljetna...”
Negodovao je konkludentno.
“... i bez tvoje pratnje, ili već nekog dečka... snažnog i opakog!” dovršila sam pod teretom psihičke prisile.

“Hm... možda do tada ipak sve bude dobro”, veselo je cvrkutala Elena nakon što sam se izbrbljala o jutru s Ianom, podjelivši sa svojim najboljim prijateljicama jednu nimalo veselu priču.
“Nisi suvisla”, pogledala sam je iskosa. “Pojasni.”
Zahtijevala sam.
“Ti očito nisi čula za Liliin maturalni rad?”
O, Bože, pa moj maturalni uradak još nije ni u fazi ideje! Panika!
“Luna”, Nika je mahala rukom nastojeći omesti moje vidno polje.
Pribrala sam se.
“Lili? Rad?”
Tabita se osmjehnula mojoj smetenosti.
“Lili već dvije godine radi na čaroliji koja bi zauvijek otjerala Sjene u drugu dimenziju.”
“Znači, istina je ono što Ian kaže”, pokazivala sam zabrinutost. “One zbilja postoje u Solisu? Vrebaju u 'Gljivi?'”
“Nije tako strašno kako se čini na prvi pogled”, T. je brižno prebacila ruku oko moga vrata. “Solis im nije odveć napet, tako da je vjerojatnost tvog susreta sa jednim od Sjena 1:1.000.000.000!”
“Ipak...” glava mi je oživotvorila krajnje meni nepoznatu grimasu.
“Ne brini... Ian je samo zaštitnički raspoložen. Znaš kakvi su dečki?!”
“Iskreno se nadam kako će čarolija biti uspješnija od one koja mi je sinoć omogućila upad u 'Gljivu'”, naglasila sam sarkastično.
“Nismo ti rekle jer smo smatrale kako nije važno...”, protisnula je Elena kroz zube.
“Niste mi rekle ŠTO?”
“Čarolija koju je Lili izvela sinoć, spada u red čarolija izuzetka.”
“I zato je bila tako snažna”, uključila se Nika. “Izuzetak je bila racija, koja je upadala u 'Gljivu', jedanput mjesečno, obično u doba punog Mjeseca. Ali, kako je isprevrtala klub vikend ranije, mislile smo...”
„Nitko ne bi očekivao... dvije subote zaredom“, buncala je Elena.
“Ako sam dobro povezala, ispred racije, magija nije djelovala”, neznatno sam povisila glas.
“Tako nešto”, Tabita je slegnula ramenima.
“Onda sam zbilja imala peh!”
“To smo i mi zaključile”, znalački je napomenula Elena. “Ali dobro, sve se završilo, a ti si imala izlazak za pamćenje.
”Reci ti nama Luna”, na poprilično zgodan način je nastupila Tabita složivši pritom intrigantan izraz lica. “Kako je unutra?”

Noć. Cure su me oraspoložile kao i obično. Umalo nisam potpuno smetnula brigu oko maturalnog rada.
Mislila sam, čitava godina je preda mnom, a kako prijava nije obavezna... (Tako je! Uprava škole dopušta nama učenicima da naše završne radnje imaju status iznenađenja.) Poznavajući Lili, ona na svojoj mrak-čaroliji radi preko dvije godine. Oduvijek je razmišljala unaprijed, i nikada nije govorila istinu o uloženom trudu. Priznajem, i sama sam razmišljala o magiji, dobra sam u izvedbama, a magija je usto moj omiljeni predmet, ali pojma nemam otkuda započeti?! Levitacija je toliko isfurana, a učiniti nešto ili nekoga nevidljivim, danas može i malo dijete! Morat ću razmisliti, i donijeti odluku u narednih nekoliko dana. Za tjedan dana počinju završni ispiti, a prezentacije maturalnih radova traju tri dana uoči plesa. Hmf. Možda bih se tebala raspitati o postojanju magije stvarnja viška vrmena?!

Utorak, svibanj 07, 2396.

8:14. U školi. Nekako osjećam da sam se donekle sabrala. Smirena sam, što je osobito važno, i znam da će sve ispasti savršeno. Uzorna sam učenica, kapetanica školskog tima, i svi me vole. Šta uopće može poći na krivo?!

9:37. Erik i Maya bezobrazno su gugutali na hodniku. Odvratno!

NAPOMENA: Maya sada izgleda fantastično. Čak su je predložili za kraljicu plesa. Pitam se tko je izdajnik?

10:30. Ne mogu reći kako nisam primjetila čudne poglede još od ranog jutra, ali ovo ovdje je bilo za svaku osudu. Grupica mladića (nepoznatih, znači manje bitnih likova u školskom tkivu), usudilo se ismijati mene naočigled prisutnih u dvorištu škole.

“Hej, Luna. Čuli smo za Erika”, mršavko sa šiljastim krivim zubima i drhtavim glasom, probio je led.
S takvim zubima, to barem nije trebalo biti problem.
“Da, dao bih ti svoj broj telefona, ali na ruci ti piše jedan. Slomila si mi srce Luna.”
“Ne budi naivan stari”, hrapavi glas je po svemu sudeći pripadao vođi marginalne skupine školskih otpadnika. “To je samo zatvorski kod.”
Bacila sam pogled na golu šaku na kojoj su se još uvijek nježno ocrtavale brojke pomiješane sa znakovima. Trebat će barem dva dana dok potpuno isčeznu.
Odlučila sam, ignorirat ću ih.
“Aaaa... sad mi je jasno”, vikao je onaj prvi. “Erik se boji izlaziti s curama kriminalkama? Ali zato mene nije strah. Danas je tvoj sretan dan, mala.”
“Prestani”, odbrusila sam naslutivši njihovu upornost.
“Opa! Šta nisam dovoljno dobar za malu princezu?”
Prišao je opasno blizu. Oči su mu sijevale. Povukla sam se nekoliko koraka. Mršavi me slijedio u stopu tako da sam u početku sumnjala kako pokušava zaplesati engleski valcer sa mnom.
“OK, dečki, ne želim probleme, a posve sam sigurna kako ih ni vi ne tražite”, laskavim smješkanjem sam nastojala omekšati strah, ali prekasno.
Već je isplivao na površinu.
“Pustite je na miru kukavice”, zagrmio je Ian iznebuha. “Osim ukoliko ne želite imati posla sa mnom.”

Vidljivo sam odahnula. Ispostavilo se kako je riječ kojom je upravo Ian definirao grupicu nasilnika veoma bliska istini. Iz nekog razloga su se plašili Iana, i vrlo brzo, isčeznuli su. Kada je sve bilo gotovo, pokrila sam lice dlanovima, i samo zaplakala. Ian me naravno prihvatio u zagrljaj, milujući mi kosu sve dok nisam prestala ridati.

“Ian, moja popularnost postala je upitna”, požalila sam se brišući suze. “Prvo prekid s Erikom, pa pritvor... nitko nije reagirao kada su me napali. Nikoga nije bilo briga. Postala sam nevidljiva... poput prištave Melani.”
“Ej”, prste je položio na moju bradu, i podigao mi je glavu. “Šta si učinila s mojom Lunom... ti grozno prekrasno čudovište?”
Obraćao se meni na sebi svojstven, ali ipak neobično sexy način. Inače, Iana sam u svojoj glavi povezivala s pojmom SEXY.
“Luna više ne postoji”, izjavila sam sjetno.
“Ne bih se kladio u to”, stisnuo je moju ruku u svoju.

Nekud me vodio. Nazirala sam mali novootvoreni butik nedaleko od školske ograde.

“Izgledaju cool”, uzdahnula sam. “Samo, rukavice u svibnju?”
“Ove su modni detalj”, namignuo je, pa se obratio prodavačici. “Ljubičaste za mladu damu, a za mene crne.”
“Hvala.”
Nisam se nimalo uvrijedila što je izvršio odabir umjesto mene.
“A sada, dosta cmizdrenja. Idemo malo paradirati po školi.”

Oboje smo navukli rukavice, i izgubili se, ili bolje rečeno, ponovno se našli, na školskom hodniku. Svi su se okretali za nama. Bila sam toga momenta veoma IN, a svi ostali, izuzev mog spasioca, su se pjenili do neba. Fantastičan prizor! Propustila sam Ianu skrenuti pozornost na to kako smiješno izgleda u mrežastim rukavicama, ali nekako mislim, njemu takva sitnica ne bi bila neprikosnoveno važna.


Četvrtak, svibanj 09, 2396, 22:00 sati

Situacija u školi osjetno se popravila. Da ne bi bilo zabune, govorim o njenoj socijalnoj komponenti. Svi su počeli nositi mrežaste rukavice, a ja sam nanovo u trendu. Događaj u utorak obilježit ću kao minornu prolaznu krizu, ili još bolje -zaboravit ću ga.
Danas sam u torbicu stavila Magus3000. Propustila sam ih nositi čitavu zimu, i dobar dio proljeća, pa me ulovila nostalgija. Nije se previše toga promijenilo. Možda su ipak ljudi za koji postotak crveniji (znala sam!). Zapanjilo me što se moja aura izmijenila u korijenu. Pomalo vuče na lavandu. Pročitala sam – lavanda je dobra.
Malo sam razmišljala o maturalnoj radnji. Nekoliko sretnih zamisli uspjelo je iznjedriti na površinu, ali sam na kraju odustala od sve do jedne. Uvjerena sam kako ću prepoznati pravu ideju čim mi zasvijetli u glavi.


Subota, svibanj 11, 2396.

8:00. Ustala sam ranije, jer sam imala u planu prelistati kemiju prije nego dođe Erik.

8:05. Na brzinu sam oprala zube, i odlučila ostati u bloomersicama i bijelom čipkastom topu. Nisam imala vremena za klasično tuširanje, pa sam se ugurala ispod moderne verzije tuša, i utipkala: P-E-R-I. Nježno-plava svijetlost prošla me od glave do stopala, i natrag. Bila sam apsolutno osvježena, a moja odjeća je odisala čistoćom. Tek kad sam se pojavila pred ogledalom, držeći u ruci četku sačinjenu isključivo od prirodnih materijala, shvatila sam kako mi je kosa crvena. Zaključila sam da se još nisam sasvim probudila, jer sam očito propustila se sjetiti zašto imam običaj koristiti klasični tuš. Ovaj ovdje pokušaj umjetne inteligencije, boju za kosu registrira kao običnu prljavštinu. Ništa zato, večeras ću ispraviti grešku.

8:15. Doručkovala sam pečena jaja i tost, pa sve to zalila s dva gutljaja filter kave. Sigurno ću popiti jednu s Erikom, i vrlo moguće dvije popodne s curama, pa mudro nastojim izbjeći lupanje srca uslijed predoziranja kofeinom.

8:30. Otvorila sam udžbenik iz kemije. Učinio mi se debljim nego jučer. Je li se knjige mogu udebljati? Znam neke primjerke iz područja magije koje skrivaju pravi broj stranica.

8:47. Spava mi se...

9:00. Podignula sam glavu sa stola. Samo deset minuta?! Svašta! A ja sam ktomu još i sanjala. Hm. Čudno. San se činio puno dužim. Na bijedni trenutak sam pomislila kako je možda istina, i da sam zbilja spektakularno obradila maturalni uradak. Mada sam trebala posumnjati kad sam fantastičnu ocjenu dobila za prezentaciju filmskog načina šminkanja.
Protrljala sam oči, i nastavila proučavati literaturu.

10:00. Erik je ušao bez kucanja.

“Bilo je otvoreno”, nabacio je jeftin komentar, i izvalio se na kauč koliko je dug i širok.
“Svejedno si mogao pokucati”, predbacila sam mu za njegovo napola bezobrazno ponašanje. “Mogla sam biti gola ili...”
“Tome sam se nadao”, iskesio je očnjake.
“Ha, ha”, umjetno sam se nasmijala naglasivši izrecitirano smijanje kao nježni, sarkastični detalj razgovora. “Jako smiješno.”
“Šalio sam se Luna”, postavio se u pristojan sjed, prekriživši noge na način da tvore nešto nalik broju 4. “Naravno, na kilometre sam nanjušio tvoje učenje...”, navirio se prema kuhinjskom stolu. “... šta je to... aha... kemija... fino. Je li ja imam taj predmet?”
“Erik!”
“OK! Stvarno se ne umiješ šaliti.”
“Nije mi baš do zezancije. Još uvijek nemam ideju za maturalni rad.” Bespomoćno sam uzdahnula.
“Snaći ćeš se ti, nimalo ne sumnjam” potonje je izrekao više nezainteresirano.

Njegova nonšalantna primjedba, djelomično me opustila.

“Kako je Maya”, promijenila sam temu, jer mi se nije sviđalo kamo vodi započeti dijalog.
“Koja Maya?”
“Tvoja cura Erik! Koja Maya!”
Zakolutala sam očima.
“Aaaa... oprosti meni, danas sam nešto rastresen.”
“Krasno!”
Jedino sam mogla reći.
“Odlično”, izjavio je.
“Ha?!”
“Pričamo o Mayi. Pitala si kako je, a ja ti kažem – odlično.”
“Jesi li ti nešto popio?”
“Jesam tvog poštara hahhh...”
Uhvatio se za trbuh.
“To je bilo neumjesno.”
“Nego šta! Ali je dobra, a? Priznaj.”
“Zašto si uopće došao?”
Ustala sam se, uputivši mu prijeteći pogled koji je upozoravao na žurnu potrebu mijenjanja njegova obrasca ponašanja, ili na skorašnju egzistenciju mogućih posljedica.
“Pa, ti si mene zvala.”
Prestao se kreveljiti.
“A, da.”
Uzela sam zrak. Prisjetila sam se onoga što me danima kopkalo i izjedalo, i zbog čeka sam na koncu pozvala Erika. Napominjem, nije mi bilo lako izreći ovo što je uslijedilo.
“Znači ti i Maya” pripremila sam dvije šalice, a od Čarobnjaka zatražila jednu espresso s vrhnjem, a drugu crnu bez sladila.

Erik ne voli dodatke, i najradije bi izbjegao i kavu da se njega pita, pa bi nevješto simulirao ritual ispijanja iste. Ipak, takvo ponašanje ne toleriram, jer je trilijun puta slađe uzeti jutarnju dozu kofeina u društvu nego sam.

“Zaručeni ste?”
Nije da ne znam.
“Aha”, mrmljao je zadovoljno.
“Ne misliš da su zaruke malčicu... znaš.”
“Ne.”
Oh, Bože u koga sam ja bila zatreskana sve ove godine!
“Preuranjene. Još se niste stigli upoznati i...”
“Ono što znam meni je više nego dovoljno”, brecnuo se.
“Oprosti molim te, a šta si stigao saznati za ovo kratko vrijeme?”
Vjerujem kako sam mu se obratila s visoka.
“Maya je moja srodna duša. Osjetio sam to čim sam je spazio. Jednostavno znaš.”
Bezbrižno je slegnuo ramenima.
“Prema meni nikada nisi gajio slične emocije?”
“Tebe sam obožavao. Ti si bila moja zvijezda...“ teatralno je uzdahnuo, i zagledao se u daljinu. „Divio sam ti se, iskreno te volio, i još te volim... ali Maya je moja druga polovica. Sad kad sam je upoznao, bez nje ne mogu.”
“Znači mene ne bi nikada zaprosio?”
“Vjerojatno bih... jednog dana, da nisam sreo Mayu. Ranije nisam mogao biti svjestan sadašnjih čuvstava.”
“Hvala ti... Hvala na iskrenosti. Morala sam to čuti.”
“I vjerojatno trebaš mene da ti kažem kako je Ian tvoja srodna duša”, dodao je.
Mhmm... ipak je otpio dva srka kave.
“Ian me ne želi”, nemoćno sam odmahnula glavom.
“Varaš se Luna. Samo si se ti prepriječila na putu vašoj sreći.”
Po prvi puta sam bila svjesna njegovih stvarnih godina (97 vampirskih!).
“Šta predlažeš”, promeškoljila sam se neozbiljno na stolici.
Zapravo nisam očekivala da će, većinu vremena blesavi Erik, imati vrijedan savjet za mene.
“Budi iskrena, za promjenu.”

Nerado priznajem, ali sve što je Erik izrekao toga jutra, itekako je držalo vodu.

Zaboravila sam spomenuti kako nije uspio primjetiti moju novu tj. staru boju kose, iako mu je crvena omiljena boja.

13:00. Odlučila sam iznenaditi mamu i tatu, i sama pripremiti ručak za nas troje. Silno sam željela nekome pokloniti pažnju. U grudima sam osjećala golemi dug koji nikada neću moći vratiti Ianu.

13:02. Hmf... nešto jednostavno. Da vidimo...

13:10. Šta ima jednostavnije od tjestenine?! Bila sam naprosto očarana idejom.

Isula sam cijelo pakiranje u lonac kipuće vode u koju sam dodala malo ulja, i trunku soli.

13:13. Na maslinovom ulju sam pirjala luk, i dodala repove kozica.

Bilo me istinski strah kako ne bi ostali sirovi, pa sam, za svaki slučaj pričekala, neka se makar jedan repić zapali.

Broj jedan je našao put ka multiplikaciji. Nema veze. Špagete su pod kontrolom.

13:28. Kvragu! Tjestenina se malo prekuhala.

Bit će dobro. Uložila sam prekrasne emocije u te rezance. Prema feng shui, emocije su ključne prilikom pripreme hrane.

14:00. Tata je otvorio ulazna vrata.

“Nešto se zapalilo mrvice?”
Grrrr...
“Ništa tata. Tako treba biti.”
“Luna! Ovo si posve sama učinila?”
Mama se hvatala za glavu kao da želi na silu isčupati sebi uši, ali se, na žalost, ne može sjediti gdje su točno sve ovo vrijeme smještene. Bila je naočigled oduševljena načinom kako sam uredila stol.

A onda je tata u naletu pogledao mamu, i mama je sasvim slučajno pogledala njega, a zatim su se njih dvoje još jednom značajno pogledali, pa su, na kraju krajeva, i meni uputili jedan sumnjičavi pogled u smislu:

a) Šta si skrivila? Oh, Bože nisi valjda...

ili

b) Reci, šta želiš?

Opcija b) podrazumijeva samo/sve nemoguće aspiracije.

“Izvolite sjesti dragi moji roditelji.”
Bio je to bijedan pokušaj da zapaljeno jelo barem ostane toplo kad napokon stigne na stol.
Ali, njih je zanimalo – ZAŠTO?
Morala sam pod hitno pribjeći sentimentu, pa sam hrabro izustila: “Jer vas volim.”
“Sigurna si da je to sve”, zanimalo je mamu.
“Mrvice, možeš nam sve reći. Mi smo tu, za tebe.”
Tata je trabunjao nebuloze.

Uglavnom, plan je:

a) nikada više neću kuhati

i

b) Ianu ću priznati što osjećam za njega

17:30. Cure mi nisu povjerovale kako je peripetija oko običnih špageta trajala nepunih sat vremena, i da zato kasnim (i zbog nedostatka inspiracije što bih uopće mogla obući, jer je prvotna kombinacija koju sam vrijedno smislila večer prije, otpala jer nipošto nije pasala uz crvenu boju kosu).

Nekako mi se učinilo kako nisu prihvatile priču o mom eksperimentiranju u kuhinji, za istinitu. Hmf...

19:15. Danas sam u šopingu nabavila onu srebrenu boju za kosu. Upravo je sada pravo vrijeme za promjenu modnog izričaja. Računam s tim kako bi me popratno pranje glave moglo razbuditi što je vrlo poželjno s obzirom da večeras nigdje ne idem, jer namjeravam učiti dokasna.


Ponedjeljak, svibanj 13, 2396.

10:25. Spektakularan start! Jedva sam prešla polovicu današnje nastave, a uspjela sam pokupiti čak tri fantastične ocjene. Ovo će biti mačji kašalj!

15:00. Visila sam u 'Maslačku', sama. Povremeno me preplavi ta potreba, obično kada imam skrivenu želju neometano razmišljati o Ianu.

15:23. Mi o vuku...

„Otkud ti?“
Priznajem, nisam ga očekivala toliko da sam na prvi mah pomislila kako možda haluciniram.
„Osjetio sam kako bi ti mogla biti na ovom mestu, pa sam odlučio popiti espresso.“
Nisam bila sigurna koliko može biti iskren.
„Jesi li dobro Luna?“
„Valjda... Trebala bih biti. Danas sam imala fantastične rezultate iz kemije, trigonometrije i kiparstva.“
„Nešto te muči“, navirivao se u moje vidno polje uzurpirano najvećim dijelom okruglim drvenim stolom na kojem su se svaki čas trebale naći dvije šalice tople kave i dvije čaše vode.
„Ne bih o tome.“
„Maturalna radnja“, pogodio je (između ostalog).
Znam, jer obavezno osjetim kada mi netko čita misli. Mislila sam kako svi koji su imalo umješni u služenju telepatskim sposobnostima, posjeduju taj osjećaj, ali, prevarila sam se. Jedina osoba od koje sam dobila afirmativan odgovor bio je Ian, makar i on nije svaki puta apsolutno siguran (veoma svjež podatak), i posebno se osjeća iscrpljeno nakon 'hrvanja' s čitačem misli. Ne mogu ni izbliza sebi predočiti tako nešto, s obzirom kako su takve pojave kod mene na razini spontanosti.
„Aha... još uvijek tapkam u mraku“, potužila sam se.
„Ako se sjetim nečega pametnog, javim.“
Iz nekog razloga trudio se iz petnih žila sakriti zabrinutost za mene te u prvom redu odavati prozračnu neusiljenost.
„OK... hvala“, nasmijala sam se, i vrlo brzo se izgubila u njegovu pogledu.
Osjećaj je fantastičan, baš svaki put. Da se kojim slučajem konobar odlučio ne pojaviti, tko zna koliko bi sam proces trajao. Ovako su kave, jedna s vrhnjem, druga s mlijekom, istisnule naše emocije iz žarišta, ma kako to bijedno zvučalo.

16:20. Na putu kući, poželjela sam čokoladu s krupnim bademima. Sjetila sam se jednog malenog dućana koji mi je zapravo bio usput, a u njemu su se zbilja znale naći fantastične stvari – od igle do lokomotive, u slatkoj verziji, naravno.

Fantastična gospođa uznapredovale srednje dobi glasno se svađala s upraviteljem, i privukla moju pozornost. Toliko se žestila radi povlačenja nekog proizvoda s tržišta, da je postigla okretanje mnoštva glava u njenom smjeru. Obuzela me glupa znatiželja, pa sam odlučila malko zaviriti. Sporan je izgleda bio sladoled od eko-višanja, tamne čokolade i preljeva na bazi panna cotte, limitirano izdanje od 2.000 ml. Ispalo je kako su svi potajno obožavali reklamiranu poslasticu, i u znak protesta kupci su prekinuli ono što su do tada radili, a koncentraciju prebacili na vidno uzrujanu gospođu. Uzalud je upravitelj pojašnjavao kako nije riječ o povlačenju proizvoda s polica, nego je namjena za prozvodnju dotičnog od samog početka bila ograničenog karaktera te kako navedene optužbe nisu na mjestu bla, bla, bla...
I tada, jedno sasvim novo iskustvo za mene. Bila sam u nečijoj glavi, ali ne i sama. Čula sam na stotine zbunjenih glasova koji nisu sebi mogli objasniti što se događa. Glasovi su se međusobno čuli i razumjeli. Otresla sam glavom, i poželjela nestati. Opet sam kopala po tuđim sjećanjima sama. Mada... hm?! Zašto ne?! Prepustila sam se, i ponovno smo bili svi u igri, jedino ja više nisam bila zbunjena. Igrala sam se i cimala ljude u trgovini sve dok nisam postala apsolutno sigurna u svoju netom otkrivenu sposobnost. Ne samo da sam sada bezobrazno lako mogla drugima čitati najskrivenije misli i osjećaje već sam s iznimnom lakoćom uspijevala međusobno povezati misli prisutnih, i uplesti ih u kvalitetan razgovor, ali, isto tako učiniti neka sve skupa nestane.

20:00. Otkrivanje sopstvene moći, potpuno me okupiralo. Do kraja dana već sam skužila kako telepatsku komunikaciju među ljudima ograničiti na točno određeni broj, i zaustaviti razgovor u bilo kojem trenu. Kao matično mjesto vođenja polemike mogla je poslužiti bilo čija glava, pa tako i moja. Također sam spoznala kako bi, u slučaju korištenja sopstvenog mozga kao baze, cijeli razgovor bio daleko razgovijetniji.

22:33. Učenje zbilja zna iscrpiti čovjeka.

23:02. Morala sam pribjeći pranayama vježbama, i kontrolom disanja barem donekle razbistriti um, i potaknuti koncentraciju koja se kretala silaznom putanjom.

23:49. Eureka!!! Imam rješenje problema MATURALNI RAD. Kako se samo ranije nisam sjetila. Obavit ću maleni kolektivni razgovor s komisijom i ostalim nazočnima, dakako, isključivo na telepatskoj razini.


Petak, svibanj 17, 2396.

Nika se čitavo popodne provedeno uz mirisno pivo od maline žalila kako nije fer što pod svaku cijenu mora držati profesora F. u tajnosti, a sanja o tome kako se ljubi s njim nasred plesnog podija za vrijeme maturalnog plesa. Negdje, ne znam točno, uspjela je provući detalj krune na svojoj glavi, na što sam opet ja žestoko reagirala.

„Otkud ti uopće ideja da bi ti mogla biti kraljica?“
„Zar djevojka ne može malo maštati“, zagonetno se smješkala.
„Radije se drži sigurnog sanjarenja o gubitku kilograma, jer kruna je moja.“
„A da? Tko će biti kralj? S kim ćeš plesati?“
„Doista Luna“, zabrinula se Elena. „Nećeš valjda sama doći na ples?“
„To je moja stvar!“
Smatrala sam kako pitanje duboko zadire u moju privatnost, pa sam naglasila: „Ne tiče vas se taj podatak.“
„Prije smo si sve govorile.“
Kvrapcu! Vjerujem kako sam rastužila Tabitu. Uhh!
Ipak...
„Prije je bilo prije“, ustrajala sam na sebi svojstvenoj tvrdoglavosti.
„Nema potrebe da budeš takva.“
Od prvog trenutka njene zaljubljenosti u Don Fuana, Nika je posebno osjećajna i još više OSJETLJIVA.
„O tome si trebala razmišljati prije nego si preklinjala Iana da bude tvoj maturalni partner!“
Rečenicu sam izrekla zajedljivo do bola. Na svu sreću, nisu nastupile dugoročne posljedice ozbiljnog obiježja.
„Kao prvo, nisam ga preklinjala“, brecnula se sasvim očekivano. „A kao drugo, nikada mi nisi dala do znanja da bi Ian mogao biti tvoj potencijalni“, uzela je ekstra zraka. „Čitavo vrijeme bilo je ja i Erik... moram spomenuti Eriku koliko je važno da budemo modno usklađeni... Erik ide na tečej plesa... Erik, Erik, Erik!“
„Cure, dosta bi bilo“, Tabita je proglasila kraj poluvremena, i trebale su nastupiti dosadne reklame.
Nas dvije smo smirile strasti, i na opće iznenađenje, JA sam se ispričala Niki, pravdajući svoje ponašanje nervozom kojoj učestalo podliježem u posljednje vrijeme.

23:42. U krevetu sam dugo razmišljala o tome kako se naočice mijenjam.
Obožavam lavandu!


Ponedjeljak, svibanj 20, 2396.

9.05. Ja sam brilijantna! I zakoni fizike pod mojom su paskom. A bila sam 101% uvjerena kako nisam najbolje ovladala mehanikom dok dijelove atomske fizike uopće nisam čitala. Preostala su još dva testa. U srijedu imam jedan veliki – kombinacija filozofije, logike i etike, a u četvrtak su jezici. Osjećam malu tremu, ali to se traži! Znate što kažu – nema većeg poticaja od male treme. Hm... barem mislim da sam to negdje čula?! Nema veze! Ne želim bezpotrebno opterećivati mozak. Ne bih htjela da se ošteti, ili ne daj Bože, potroši prije srijede.

10:25. Pod velikom pauzom mnoštvo me doživjelo uglavnom odsutnom. Usuđujem se više od svega tvrditi kako je većinu vremena dijagnoza bila ispravna. Bilo nas je preko dvadeset na travi, a ja nisam mogla a da ne razmišljam o Eriku i Mayi (i famoznom doručku na travi E. Maneta). Što će biti s njima? Erik je vampir, vjerojatno pripadnik jedine vrste u Mliječnoj stazi koja ne treba usluge plastične kirurgije. Maya je ipak samo čovjek. Hoće li je voljeti kada bude sijeda, a koža njena prozirna i suha? Ili će je zauvijek pamtiti ovakvom kakva je sada? Ruku na srce, cura izgleda fenomenalno. Da me ne živcira njezina pojava, javno bih deklarirala ono što mislim – Maya je postala sexy-cool. Erik drži kako njih dvoje veže srodnost duša. Hm? Egzistencija njihove duhovne isprepletenosti, ako izuzmemo spomenuti duhovni incest, povlači za sobom niz pitanja:

1. Je li Erik kao pripadnik svoje vrste uopće ima dušu?

2. Pretpostavimo kako ima, što je svojevremeno i dokazao (barem meni), što će biti ako se vjenčaju i Maya poželi imati djecu s njim? Mješanje ljudske i vampirske rase rijetko kada uspije. Povijest pamti jedva dva-tri slučaja.

3. Hoće li ljudi čudno gledati Mayu kad se kao bakica u svojoj devedesetipetoj bude hvatala u parkiću s vječnim tinejdžerom?

I da ne nabrajam dalje. Da sam ja kojim nesretnim slučajem na njenom mjestu, bila bih u dilemi da li se uhvatiti u koštac sa kiborg tehnologijom?! Istina, izgledala bi više umjetno od klasične filmske zvijezde, ali bi, ukoliko nešto ne pođe po krivu, ipak bila vječna. Ahhh... čini se tako naporno – biti vječan! Ili... hm... Erik bi je najjednostavnije mogao učiniti vampirom. Samo... opet smo na početku. Šta ako krvopije nemaju dušu? Je li Maya uistinu spremna platiti toliku cijenu, i zauvijek izgubiti dušu (možda sam ovo poput prethodnoga trebala numerirati?)?!

Na koncu sam se odlučila navečer pozabaviti pitanjima i spornim dilemama, pohraniti ih u folder, i poslati Eriku na odgovor (Mayu obavezno navesti pod Cc).

14:00. Zadnji sat je bio skraćen radi tekme. Već sam imala na sebi dres u kojem sam skakala i bodrila Erikovu momčad. Vodila se borba za finale koji su pak bili predviđeni za petak. Taj dan ujedno službeno prestaje nastava za nas maturante, tako da... bit će veselo.

16:00. Nika mi je saopćila u povjerenju kako je imala priliku baciti pogled na raspored prezentacija maturalnih radnji. Učenici će dobiti mogućnost dokazati svoje izrazito umijeće od ponedjeljka do srijede. Kako je nastava za seniore u tom periodu gotova, pozivaju se svi da taj događaj neumitno prate. Ja sam zamislite dobila srijedu. Ha! Kako krasno! Nika mi je dopustila vidjeti print popisa pod uvijetom da se zakunem kako nikome neću reći za redoslijed. Jasno ko dan! Nitko od meni bliskih osoba neće izlagati uradak u srijedu, ali će zato, sasvim sigurno, svi navratiti, i diskutirati o mojoj 'malenkosti', a usput se šepuriti kako su sami tobože riješili svoju završnu obavezu bez ijednog propusta.

18:07. Nazvala me u panici (Nika, naravno!). Brljezgala je nešto o povjerenju između nje i profesora F. koje ni u ludilu ne smije biti oskvrnjeno, pa mi je zato mudrije, ako sam imala bilo kakvu intenciju u trajanju makar jedne nanosekunde nekome spomenuti spisak, neka ipak šutnju osiguram čarolijom ili nečim slično sigurnim. Hladno sam joj pripomenula kako mi takvo što ne pada na pamet, i da ću, ukoliko nastavi s nebulozama, natjerati profesora F. nek dva dana ranije objavi raspored predviđen za četvrtak, a print verziju bih mu, u tom slučaju, osobno progurala kroz nosnice, pa neka drugi put drži blebetavi jezik za zubima! Nika je prestravljeno obećala kako neće više reći ni riječi o spornoj stvari, i još ktome predložila mini natjecanje u šutnji. Poklopila sam slušalicu.


Četvrtak, svibanj 23, 2396, 22:00 sati

Možda sam jučer donekle zakazala u logici, ali su jezici danas u znatnoj mjeri popravili situaciju.

Jutros je objavljen idiotski raspored prezentacija, pa ne moram više trpiti Nikin bojažljivi pogled. Uspjela je nagovoriti svog dečka profesora da u srijedu nosi štipalicu na nosu. Ako to nije ljubav, onda više u ništa nisam sigurna?!

Erik mi je danas odgovorio na e-mail. Ništa veliko, iznenadio me.

Luna, Maya i ja nemamo namjeru tražiti odgovore dok pitanja od nas ne budu to zahtijevala.
Zavaljujemo na brizi, i svakako ćemo te imai na umu kada budemo tražili savjet.

Maya & Erik

Za nepovjerovati. Kud prije su postali MI? Više me nije briga, kad već oni odlučno zanemaruju osnovne postulate budućeg zajedničkog života!


Petak, svibanj 24, 2396.

11:40. Školski sat je bio skraćen na 30 minuta. Gotovo je!

Tekma. Pobijedili smo! Stonoge su još jednom dokazale svoju nadmoć, a Razbijači su ostali... razbijeni. Erik je opet izveo onaj svoj trijumfalni ples.

17:05. Sve do jedna Stonoga, pijano se valjala po zemlji, i morao si biti izrazito skoncentriran, i paziti da ne nagaziš na jednu.

17:27. Ups! Oprosti Erik!


Utorak, svibanj 28, 2396, 21:58 sati

Cijeli dan sam uvježbavala grupnu telepatiju. Najbolje od svega, što je stvar jako zabavna, i svi su slatko zbunjeni dok im ne otkrijem šta je posrijedi. Jedino je tata odmah skužio o čemu je riječ, ali me zato sve do večeri gnjavio pitanjem - kako sam to pak izvela. Što više razmišljam o svojoj novoj sposobnosti, to sam sama sebi više cool! Jedva čekam sutra. Znam da će biti mrak!

Hmm...bilo bi dobro kad bih mogla zaspati. Oh, tako sam uzbuđena, i spavanje se momentalno čini kao apsolutni gubitak vremena... znam!!! Poslat ću Ianu porukicu. Napisat ću kako ga hitno trebam vidjeti, jer nas dvoje moramo obaviti važan razgovor. Umm... Kako bih uobličila misao da bude dovoljno zvučna, ali ipak kratka i očigledna. Huh!

Ian, moramo se vidjeti. Važno je!

Ian, trebam ti nešto važno reći.

Ian...

Uhh! Ovo je teže nego sam mislila. Bez panike Luna! Imaš pred sobom čitavu noć.


Srijeda, svibanj 28, 2396.

Što drugo reći, pomela sam pod njima! Mislim kako profe iz komisije još uvijek bezuspješno pokušavaju donju vilicu odlijepiti od poda. Malo su se došaptavali (s beskrajno otegnutim vilicama), smiješno kimali glavom (odobravajuće, podrazumijeva se), i na koncu gromko aplaudirali. Ne moram posebno spominjati kako sam u školi faca No.1!

13:26. U naletu dobrog raspoloženja, trgnula sam jednu travaricu na putu kući.

„Za mene“, nazdravila sam najpoželjnijoj osobi na svijetu.

16:30. Ian još uvijek nije odgovorio na poruku. Nisam ga srela danas u školi. Ustvari, nemam blage veze kad sam ga zadnji put vidjela. Četvrtak?! Pitam se je li mu se, ne daj Bože, dogodilo nešto strašno? Šta ako su njega i Ždrala oteli potencijalni skorojevići, i upravo sada grade snove o fantastičnom cirkusu negdje na Marsu? Ili je jednostavno izgubio iPhone? Hm, vrlo uvjerljivo! A možda je riječ o privremenoj amneziji, uzrokovanoj nekim čudnim sastojkom iz jutarnje kave? Sve je relativno!

16:33. Sjetila sam se kako bi bilo poželjno provjeriti e-mail.

16:35. Ništa.

17:30. Još uvijek NIŠTA!

20:45. Uhhh!

22:59. Grrrr...


Četvrtak, svibanj 30, 2396.

10:10. Ples bi trebao biti SUTRA, a ja još uvijek nisam priznala Ianu svoje osjećaje. Posve sam sigurna kako bi to izmijenilo tijek događanja. Ako ne, barem bi dobro uzdrmalo svijet oko mene.
Hmf... Kad smo kod plesa, kad sam posljednji put izvodila baletne vježbe?

10:20. Popila sam 2 dcl svježe iscijeđenog narančinog soka.
Na pola sam razrezala tri sočne voćke, i namjerno odbila Čarobnjakovu uslugu. U posljednje vrijeme preferiram retro stil.

Umm... ne bi bilo na odmet da se sok ipak uspio zadržati u frižideru neko vrijeme.

11:00. Izvodila sam plie, pazeći da mi leđa budu perfekto ravna, kad je on zakoracio u prostoriju. Bila sam uvjerena kako sam ga sama prizvala.

„Dobro jutro, Ian“, uputila sam mu jedan uljudan pozdrav.
„Zvala si me“, odsjekao je kratko.
Malo me ustrašio njegov muževan upad, pa sam odlučila prekinuti s baletom, i posvetiti mu punu pozornost.
„Aha... da... jesam!“
Ugh! Trebala bih biti sigurnija u sebe. Opaska je na mjestu, jer, naime, samopouzdanje privlači ljude.
„Naravno“, isprsila sam se, uvukla trbuh, i na kraju uputila Ianu jedan davno uvježbani elegantni pogled.
On je prasnuo u smijeh, uzaludno rukom pokušavajući sakriti već iskrivljena usta. Ljutio me.
„Prestani!“
„Oprosti Luna... taj pogled... oprosti.“
Još uvijek se smijao neko vrijeme, a zatim se upristojio. Kunem se, umalo nisam odustala od nauma.
„Ian...“, duboko sam udahnula, i poželjela, da bar netko drugi može obaviti ovaj razgovor umjesto mene.
„Da?“
„Ian... Oh! Mislim da ću pasti u nesvijest!“
Dramatično sam se strmoglavila prema podu, ali moj je junak nekako spriječio sudar moje tintare s tlom.

Pomračenje je kratko trajalo, i već slijedeći momenat nas dvoje vezala je fizička blizina, a ja sam se svim silama koncentrirala kako ne bih prolila vodu što se nalazila u staroj čaši bez ručke, zarobljenoj prstima Ianove ruke. Pila sam polako, i tako nekoliko gutljaja, a čim sam došla k sebi, odlučno sam nastavila.
„Ian moram ti nešto reći, ali molim te, prvo mi obećaj kako nećeš postavljati previše pitanja.“
„Hm?!“
Gledao me sumnjičavo mada...
Bilo je nečega nadasve romantičnog u načinu kako je proizveo taj zvuk.
„Molim te, ne idi s Nikom na ples!“
Rekla sam uzrujano s najvećim uzvičnikom na kraju.
„Zašto?“
„Rekla sam bez suvišnih pitanja“, odmahnula sam glavom.
„Ako se ne varam, zabranila si previše pitanja, a ja sam postavio samo jedno.“
Ha! Pametnjaković!
„OK. Ne želim da ideš s Nikom jer... jer... zato jer ja nemam nikoga“, ispalila sam na veoma osebujan i smotan način.
„A ja sam mislio kako ćeš mi reći da ti je stalo do mene“, zafrkavao se sa mnom.
„Pa... ovaj... daj zašuti!“
On je još jednom dokazao kako se voli smijati (meni), pa se nenadano ustao, i odložio čašu na prvo zgodno mjesto. Nisam predvidjela takvu ishitrenu reakciju, stoga mi je ruka kojom sam bila oslonjena od tlo, lagano klecnula.
Promatrala sam njegova leđa. Očigledno je posljednje vrijeme rado gubio u teretani. Mmmm...
„Zašto joj sama to ne kažeš“, prvo je izgovorio, a zatim se okrenuo prema meni.
„Ja?“
Uh, opet je to učinio!
„Ian... previše se smješkaš.“
„A ti previše toga ne govoriš“, uputio je prigovor. „Pretpostavljam kako smo onda kvit.“

14:00. Još uvijek podrhtavam od susreta s Ianom. Non-stop vraćam film unatrag, i pitam se:

Jesam li izrekla kakvu glupost, ili možda više njih odjednom ili zaredom?

Šta je mislio pod onim – previše toga ne govoriš?

Zašto se onako iritantno smješkao?

Je li mu uopće stalo?

Jesam li izgledala zamamno cijelo vrijeme?

Pitanja su se rojila u glavi, usuđujem se reći mitotički dijelila. Možda je u jednome ipak bio u pravu?!
Zgrabila sam iPhone, i stisnula brojku 6 (u prijevodu: Nika - super brzo biranje).

„Luna?!“
Plup.
„Aaah...“, uzdahnula sam nervozno. „Koje glupo pitanje.“
„Oprosti Luna“, stišala se, i počela ritmički lupkati prstima po slušalici. „Zoveš onako bezveze ili...“
„Ovo drugo.“
Zaustavila sam se, i kratko razmislila o njezinim mogućim reakcijama.
„Onda?“
„Moraš me saslušati Nika“, svim silama nastojala sam potvrditi autoritativni položaj za koji sam smatrala kako mi opravdano pripada. „Povjerit ću ti se, OK?“
„Samo naprijed, stara“, kao da je odahnula.
„Ja... ja... ja...“
„Čekaj, mislim da nešto nije u redu s linijom. Možda signal... na balkonu sam... evo, premjestit ću se...“
„Sve je u redu Nika! Pokušavam ti reći kako sam ja... ovoga... totalno, najapsolutnije, i bespovratno izgubila glavu za... uhh!“
„Za kim? Ianom?“
„Da...“, skupila sam se oko slušalice kao školjka oko bisera.
„Pa, to svi već znamo Luna!“
„A, da?“
„Naravno! Očito je blesice.“
„Ovaj, kad kažeš SVI...“
„Mislim na cijelu školu, i još neke ljude. F. je među prvima skužio vaše tajne migove.“
„Naše migove? Misliš kako Ian osjeća isto?“
Pretvorila sam se u uho.
„Ne mislim. Znam.“
Obožavam Niku! Od sada ću je smatrati svojom najboljom prijateljicom.
„Bio je danas kod mene... htjela sam mu reći za svoje osjećaje, a umjesto toga samo sam se nepotrebno obrukala.“
„Krivo! Bila si mu slatka, i neodoljiva.“
„A otkud bi ti to mogla znati?“
„Sve mi je ispričao. Stalo mu je do tebe... jako.“
„Baš je tako rekao?“
„Ne doslovno ludice!“
„A šta je s onim SLATKA I NEODOLJIVA?“
„Sjećam se toga SLATKA, ali vjerujem kako se ispod toga vješto krila NEODOLJIVA, i još puno toga“, uvjeravala me ona.
„Ne znam Nika... nisam sigurna.“
„Moraš biti! Zašto bi mi onda uopće spomenuo kako ima želju otići s tobom na ples?“
„Lažeš!“
„Nipošto! Rekao je kako se dugo (čitaj: predugo) lomio oko toga da bude iskren prema meni, ali ako ja, u međuvremenu, nisam pronašla alternativu za ples, odlučio je – neće me iznevjeriti.“
„I... šta si mu savjetovala?“
„Neka te zgrabi! Ja imam svoga Don Fuana. Obećao mi je, nakon čage, privatnu zabavu, a možda se uspije prošvercati na zabavu kao jedan od učenika. Ipak je bal pod maskama! Jesam li dobro rekla?“
„Nika, volim te!“

14:25. Uzela sam taksi, i naredila šoferu da me što može brže odveze do Iana. Potrajalo je dok sam mu objasnila tko je Ian, i gdje živi.

Nešto prije 15,00 sati. Trčala sam preko njegovog dvorišta, vrišteći IAN, i usput probudivši Ždrala.

„Luna, jesi li dobro“, izašao je ispred kuće, i uputio mi jedan zbunjen produženi pogled.
„Nisam... hoćeš li, molim te ići sa mnom na ples?“
„Nika se složila?“
Hinio je neznanje.
„Pa ti bi to trebao zn... ovoga da! Složila se! Ima druge planove.“
„Aaaaa, profesor F.“
Zvučao bi prvenstveno deklarativno kada bi se nalazili na pravnom terenu.
„Ti znaš za F.?“
„Svi već znaju.“
„Tko SVI?“ na trenutak sam ostala zbunjena.
„Škola... i moguće još nekolicina ljudi.“ Objasnio je.
„Ajoj! Šta ako izbace Niku, a Don Fuan dobije otkaz?“
„Ne brini. To se neće dogoditi.“ Djelovao je višestruko utješno.
Valjda ima skriveni adut u rukavu. Nisam pitala.
„Glede nas dvoje“, vratila sam se temi koja me u većoj mjeri intrigirala.
„Pa...“, razmišljao je tobože, i škicao me pogledom. „S obzirom kako ne vidim zapreku u...“
„Reci brzo. Ideš sa mnom?“
Reagirati sam morala. Bilo je nužno, u protivnom bih svisnula.
„Svakako.“
Zadovoljno sam cupkala u mjestu. Nisam mogla sakriti uzavrelo veselje koje me spopalo.
„Pođimo unutra“, pozvao me, s obzirom kako sam se naočigled transformirala u mutavca. „Skuhat ću ti čaj.“
„Hoćeš reći prokuhat ćeš običnu vodu? Čaj nije u toj mjeri kompliciran da bi rabio termin KUHATI.“
„Pametnica“, zaglio me.
„Jeli slučajno tvoja mama pekla onaj fini kolač? Ili možda ima namjeru?“

20:30. Bilo mi je lijepo danas kod Iana. Osjećala sam se... hmm... POTPUNO bi vjerujem bila prava riječ.


Petak, svibanj 31, 2396.

Ples!
Čarobna večer koju smo sa žudnjom svi isčekivali duuugu godinu.
Sve do sada dan je izgledao ovako otprilike:

8:15. Probudila sam se. Zaključila sam kako riskiram podočnjake, budući da sinoć nisam mogla tvrdo spavati, jer sam opsesivno razmišljala o Ianu, i vagala svaku njegovu riječ posebice.

8:17. Okrenula sam se na drugu stranu, u nastojanju da posve izbjegnem zurenje u sve blještaviji prozor, i napokon zaspala.

10:00. Pogledala sam na sat, i zaključila kako bi bilo dosta hrkanja.

10:05. Oprala sam zube, i potopila se u kadu u koju sam prethodno istresla 3l ugrijanog mlijeka u kojem sam pak otopila 3 velike žlice cvijetnog meda.

11:00. Sjedila sam u kuhinji, za šankom, i duboko razmišljala o tome šta bih pametno mogla pojesti.

11:15. Odlučila sam se za kavu, sok od citrusa, i bademe. Znam, nije neka hrana, ali nisam previše gladna, a bademi i prirodni sokovi dobro čine koži.

12:00. Prvi put sam obukla haljinu. Hinila sam ultra-senzibilni ples s Ianom. Potom sam mu se zahvalila na način kako to samo vrhunske dame umiju, i nanovo se presvukla u dosadnu odjeću.

12:15. Nazvala sam cure, i pošteno se nablebetala sa svakom poimenice. Shodno napominjem kako sam do savršenstva razvila umijeće vođenja razgovora na više fronti.

13:00. Po drugi put sam se uvukla u haljinu. Nažalost manikirka je već bila na vratima, a ja sam se, ne pružajući ni najmanji otpor, vratila kućnom ogrtaču.

Za njom je ubrzo pozvonio pediker, pa frizer (nezamjenjivi Merlin), i mala kazaljka je dogurala na 5. Velika mi nije odveć značila.

Uputila sam se u dnevnu sobu, nastojeći ubiti ono malo vremena dok se ne nacrta šminker u pratnji vizažistice.

I evo me, histerično blejim u antikni sobni sat, točno je 19:20., i velika kazaljka napokon počinje dobivati na vrijednosti.
Šminkerica bila, vizažist (imam malih poteškoća pri izgovoru potonje riječi, stoga se nadam kako sam je ispravno napisala) bio i otišao, obukla sam po treći puta ovog važnog dana haljinu, lijepa sam, ali na rubu živaca. Rekao je kako u njoj izgledam poput anđela... Ta gdje je više, dovraga?!!!

“Luna”, pojavio se u sexy crno-bijeloj klasici, na vratima, zadihan.
Jesam li spomenula kako/koliko je izgledao sexy. ;-)
“Zapeli smo u prometu, u gradu je živa ludnica! Nekoliko limuzina doživjelo je pravi fijasko! Ne ljutiš se valjda?”
“Ni najmanje”, morala sam reći, njegov izgled oborio me s nogu. “I ja sam se jedva uspjela spremiti.”
Grozna sam. Narast će mi nos koliko lažem.
Prišla sam kauču, i uzela lepezu gigantskih razmjera, mekanu od perja i najfinije svile, optočenu biserima. Uputila sam se ususret večerašnjoj pratnji.
Ruku sam oblikovala u ponudu za zajednički izlazak, i koketno izustila: “Idemo.”
Ispred nas je čekao vozač, koji je ljubazno otvorio vrata, poprativši gestu uljudnim pozdravom.

Kasnije sam upitala Iana - pod utjecaj kojeg morskog lika je pao - s obzirom da, iz priloženog nije bilo razvidno. Pokazao je jednostavnu masku morskog psa, koja će pravodobno progutati njegovu glavu.

“A, ti Luna? Bio sam priznajem zapanjen kad sam te prvi put vidio u toj bijeloj haljini, pa sam zaboravio upitati, koga ti misliš predstavljati?”
“Umm... kraljicu!”
“Hm?! A gdje ste izgubili krunu, moje visočanstvo?”
“Nisam. Idemo po nju.”

20:15. Kasnili smo, ali s posebnom nakanom. Izdala sam naredbu vozaču neka kruži oko odredišne destinacije, i pazi da ne bude zamijećen, jer je iznimno važno pojaviti se u velikom stilu (kraljevskom), a to podrazumijeva sitno kašnjenje. Bitni ljudi trebaju biti isčekivani.

Svi su se nalazili tamo, u grandioznom, stiliziranom akvariju, ili bi možda ipak bilo priličnije reći – minijaturnom oceanu. Naša klasa je slovila kao iznimno uspješna (nitko nije tresnuo), a cure i dečki iz mog tima brilijirali su na testovima, tako da su svi maturanti ove godine imali razloga za slavlje (blago nama, jesmo pametni).
Koračajući šljunkovitim stazama podmorja, nisam mogla ne promašiti Erika, pardon, Posejdona, kako u lovu na glasove, strateški zavodi publiku. Prišla sam mu u pratnji morske psine, i odobrila njegov kostim jednim pokretom glave. Maya, prerušena u Amfitritu, s velikim zanimanjem, skenirala je moju toaletu, u početku nijemo, ali se naposlijetku ipak odlučila progovoriti.

“Luna izgledaš fascinantno, kao uvijek, ali ne mogu si pomoći. Ljudi nagađaju.”
Zahihotala sam, i privila se mazno uz Iana. Pokretom obrve tražila sam od Maye neka mi ispriča još.
“Neki tvrde da si biser, drugi misle kako predstavljaš Afroditinu priliku, dok su pojedinci sigurni kako hiniš običnog morskog demona.”
Hmf!
“Prenesi prvima, drugima, i pojedincima, da je stigla kraljica.”
Šarmantno sam se naklonila, i produžila dalje s Ianom, u potrazi za dobrom klopom i cugom.

Za spektakularnim stolom u obliku koraljnog grebena zatekla sam svoje cure u pratnji dečkih. U rukama su držale ljušture dagnji, prstaca, kunki, dupkom ispunjenih hranom u bojama. Njihovi pratioci su srkali alkohol iz kućica pupkara irealne veličine. Sama sam dograbila ogromnu rumenku krcatu algama, i nekim čudnim bobicama, i s cerekom na licu, zurila u muškarca kraj Nike, savršeno prikrivenog ispod tijela vrlo realistične hobotnice. Pretpostavimo kako nije zagonetka tko se vješto sakrio ispod maske glavonošca. Profesor F., ruke k sebi! Primjetio je moj pogled, i u znak pokušaja kupnje moje buduće šutnje, prislonio prst na usta.

„Ne brinite, Vaša tajna, bit će sigurna sa mnom“, prišapnula sam mu na uho (ne mogu tek tako prestati obraćati mu se s poštovanjem, ali sam najapsolutnije sigurna kako bih skoro mogla nastupiti poznata TI – VI faza, sve dok moj donedavni profesor ne bude prihvaćen na TI-nivou).
Pretpostavila sam kako bih Tabitu mogla zateći u društvu morskog vuka, i nisam se prevarila. Zbilja nemaštovito, i vrlo neugodno za oči. Ostali su se zgodno uklopili u prosijek.

U pozadini su se naslućivali hipnotički zvuci soula, a za koju sekundu već su zaigrano cvijetali pozivajući nazočne na ples.

„Kraljice“, suptilno mi se obratio Ian. „Jeste li možda za ples?“
„Aha“, kimnula sam, i u momentu postala prpošna.

Plesali smo, i plesali, a zatim... još plesali...

Negdje oko 22:00, voditelji zabavnog programa su najavili PLES NA ISPADANJE. Kuja iz Europskih jezika ponovno se izborila za titulu, a organizaciju spektakla, uz nju je ponio i profesor Pitagora koji se noćas pretvorio u pravog komada.

Već mi je otprije bilo jasno kako Ian odlično vodi, a ja se oduvijek znam kretati uz glazbu.

Ples na ispadanje prati obilježje tradicionalnog plesa, a predstavljao je ujedno i način da u pet do dvanaest pokupiš važne bodove za kraljicu/kralja večeri. Stoga sam uputila Ianu pogled tipa – bolje ti je da se silno potrudiš dragi!

Prvi su s podija isčeznuli oni koji su trošili najviše goriva. Vjerujem kako su u wc-u upravo izvodili veličanstveni rigoleto. Usporedo s njima, vrlo brzo, odlepršala je populacija rođena s dvije lijeve noge, pa se porcija podija po osobi utrostručila. Iz naše ekipe, prva je posustala Nika. Mada se njezina kondicija ne može pohvaliti usponom u posljednje vrijeme, vjerujem kako je ipak ovoga puta krivac bio profesor F. Ako me osjećaj ne vara, i njemu se svidio nezaobilazni začinjeni punč, jer se Nikina haljina napunila sadržajem Don Fuanovog želuca (tri puta bljak!). To je, istina, bilo pomalo zabavno, naročito kad se oceanom prolomio kreštav vrisak moje prijateljice. Profesor F. je pokušao obrisati bljuvotinu jednim od svojih ljigavih krakova, ali samo je stvar zaribao do kraja. Nikina lepršava, šarena haljina sada je podsjećala na lošu imitaciju tropske ribice koja se pošteno okupala u ostacima nezdrave hrane potopljenima u kiselom mediju.

„Nika... jesi tu“, pokucala sam na vrata kabine u ženskom wc-u.
Morala sam pričekati da me prođe prvotna navala smijeha, a bilo mi je sasvim logično kako bih je na ovom mjestu mogla zateći. Moj dolazak u zahod neoborivo je presumirao kako smo Ian i ja vjerojatno izgubili bitku za kraljevski status. Sad mi je Nika bila važnija.
„Nika?“
Sagnula sam se do poda, i potražila poznate cipele (šarene+iskonski modni gaf). Pažljivo sam odškrinula vrata. Plakala je.
„Moja haljina“, sjedila je (neukusno obučena) na wc školjki (zatvorenoj), i ukazivala na Don Fuanovo remek-djelo.
Iskreno, da sam ja morala na sebe navući tako nešto, sama bih se potrudila neka haljina bude izrigana pravodobno. Ne znam kako je mogla uskočiti u lude boje tropa?! Mora da su joj se popele na vrh glave ovogodišnje gothic-style kreacije. Ipak, hm?
„Mogu li ikako pomoći“, nesebično sam se ponudila.
„Ne možeš“, zatulila je. „A ja nikada neću biti kraljica... hm... jedino možda kraljica bljuvotine!“
„Uzmi moju“, zaključala sam ulazna vrata wc-a, i počela se skidati.
„Šta! Tvoju haljinu?! Šališ se, reci?!“
Val altruizma me potopio valjda u pogrešnom trenutku, pa sam ubrzanom metodom naučila kako na svijetu postoje sjajnije stvari od krune.
„Ozbiljna sam. Uzmi je.“
Stajala sam ispred nje u preslatkom bijelom korzetu i bloomersicama, dok sam u rukama držala nuđenu haljinu, pazeći kako je ne bih izgužvala.
„A šta ćeš ti obući?“
„E, to je tvoj zadatak curo!“
„Moj?!“ izgledala je zapanjeno ili iznenađeno.
„Aha... otići ćeš do Iana, i zamoliti ga neka mi donese moju gigantsku lepezu ovamo. Ja ću se zaključati dotada.“
„OK“, složila se, i brisala suze s lica.
Pokušala me zagrliti, ali sam joj skrenula pozornost na F.-ov nestašluk, predloživši neka se najprije presvuče, a onda se možemo grliti do mile volje.
Dok je izlazila, viknula sam za njom: „Nika! Šifra za ulazak je ANĐEO.“
'Ups! Valjda nitko drugi nije čuo.' pomislila sam.

Sve se fantastično posložilo: Nika je zablistala u bijeloj svjetlucavoj haljini, profesor F. je izrigao dušu tako da je trenutno slovio kao sigurna zona, a ja sam raskošnim bijelim perjem iz grandiozne lepeze uresila donji veš do neprepoznatljivosti. OK, možda sam donekle podsjećala na bijelog pauna, ali koga briga?! Ian se dugo potom divio mojoj nesebičnoj gesti, a ja sam mu zauzvrat ispričala kako me potopio val altruizma.

Opasno se bližila ponoć, a dosadni novinari iz školskog lista vrebali su izjave potencijalnih kraljeva i kraljica. Nije mi se osobito dopao njihov pogled. Kao da se moja šansa za pobjedom ubrzano topila poradi neodrađenog plesa. Stvarno! Pa, morala sam pomoći prijateljici u nevolji, a to nema cijenu. Pitanja kakva su uglavnom postavljali nisu bila osobito inteligentna, više u skladu s odgovorima. Mene je na primjer dopalo – Luna, ti si jedna od večerašnjih kandidatkinja, šta misliš, koje odlike bi trebala imati nova kraljica? Previše toga se tiskalo u mojoj glavi pokušavajući se transformirati u točan odgovor (da, bila sam uvjerena kako postoji samo jedan ispravan odgovor na postavljeni mi upit), pa sam na kraju izustila – Lijepa i... i... dobra! Kamera je sve zabilježila (Nadam se, samo ne i ono kako vičem za njima – jesam li pogodila? U suprotnom namjeravam studirati veoma daleko!).

Ponoć i 9 sekundi. Sada su svi bili makar lagano pod gasom. Ja zasigurno jesam (prokleti punč!). Škicnula sam oko sebe, rulja je prekrižila prste, vjerujući kako bi fige pomogle njima ili njihovim favoritima da se domognu pobjede.

“Kralj maturalne večeri, kasa... ovoga klasssa 95/96...”
Hm. Čak ni Pitagora nije odolio čašici. Možda bi trebao razmisliti o promjeni imena u ummm... Diogen! Uvjerena sam kako će mu novo ime pristajati fenomenalno!
“Hmf... malo je nečitko... pomozi mi, molim te”, obratio se kuji iz Europskih jezika.
“Budalo, govoriš u mikrofon!” siknula je ona.
Zatim je razvukla ljubazan cerek od uha do uha, a njeni bijeli zubi su privremeno osljepili cijelu kasu... ovaj klasu.
“I ti isto”, vrištao je Diogen.
“Kako pobogu ne vidiš! Piše velikim tiskanim slovima E-R-I-K!”
“Ko? Ja?” Erik je na brzinu promjenio nekoliko poza sve u stilu Johnny Bravo.
A tko bi drugi mogao biti. Poruka je bila jasna: krinka Posejdona sadržavala je u sebi nametljivu aluziju na nižem stupnju razvoja.
“Oh! Oh! Fala, fala, dragi moji podanici!”
U tri skoka našao se na pozornici, i potičući ljude neka glasnije kliču, slao je poljupce Mayi koja se kočoperila u prvom redu.
“Erik, čestitam na mišićima... ovaj kruni... da, kruni”, buncala je kuja iz Europskih jezika.
Diogen se naklonio novom kralju (pretjerano ako mene pitate), i čvrsto ga zagrlio, ostavši u tom položaju svakako duže nego je trebalo (možda ono maločas ipak nije bilo toliko pretjerano).
“Erik”, zapiskutala je kuja iz Europskih jezika. “Erik... Pusti ga ti jedan crve...!”
Nakon što je odlijepila Pitagoru od Erikovih prsa, uručila je svitak omotan svilenom vrpcom ravno u ruke Posejdonu.
“Pročitaj ime svoje kraljice Erik”, naredila je, i poskrivećki pomazila zvijezdu po trbuhu.
Mayine fige sada su lelujale u zraku, a njene oči, bile su stisnute.
“Luna!!!”
“Ha?!”
“Luna, dođi po svoju krunu”, veselo je vikao Pitagora, i kličući skakao u mjestu, dok nije stekao živuću percepciju dojma koji je ostavljao na nas učenike.
Posvuda su uzvikivali moje ime, a ja sam bila toliko zbunjena, da me Ian silom odgurao do pola puta.
'Bože, ja sam kraljica', rekla sam u sebi. 'Ja sam kraljica!!!'
Popela sam se na povišeni dio, stala uz bok Eriku, a kuji iz Europskih jezika iz ruke sam otela mikrofon.
“Jesam li rekla”, vrisnula sam u njeg, a potom nastavila zadovoljno presti.
Erik me uzeo u naručje, i zavrtio se skupa sa mnom. Činilo se kako mu ne smeta što nisam Maya, a možda, takav pripit, ne rezimira najbolje.

00:17. Otvorili smo ples. Nisam se dugo njihala s Erikom, jer me potražilo rame za kojim sam luđački čeznula. A veliki bog podmorja ionako se fantastično snašao u naručju svoje nimfice. Njene oči su crveno sijevale. Pitam se šta su radili?! ;-)

Svaki maturalni ples svodi se otprilike na isto: unikatna haljina, pokoji gaf, i eventualno kruna, ako imaš sreće. Osim ukoliko zbilja imaš sreće poput mene, pa se vraćaš kući s neokrunjenim princom.

“Uh jedva smo im pobjegli.”
Što je bila istina.
“Kad imam popularnu curu.”
Ianov način pokazivanja slaganja s mojim sudom.
„Nimalo ne žališ jer nismo nas dvoje podijelili prijesto“, cvrkutala sam dok sam ga zadirkivala.
„Ne. Erik je zaslužio kraljevati makar se radilo o jednoj večeri.“
Ovo je izgovorio sasvim ozbiljno, mada sam sigurna kako je mogao shvatiti moju zafrkanciju. U sebi sam odustala od toga da ga ispravim zbog netočnog navoda, s obzirom kako današnji kralj i kraljica ostaju blisko povezani sa svojom titulom sve do krunidbe nove generacije. Promatrala sam ga. Bio je zbog nečega zamišljen.
„Uh, kako dugačko dvorište! Šta ti misliš o tome? Gdje je naša limuzina?“
Kako ga nisam uspjela trgnuti iz snatrenja ili nekog drugog zagonetnog procesa, posegnula sam za drugom taktikom.
“Tko bi rekao kako će ova krpica postati modni hit! Barem devet cura žicalo me ime dizajnera ovog perja na meni! Hahhh... Nevjerojatno!”
“Nemoj da ti slava udari u glavu, pa me ostaviš”, našalio se.
Zaustavila sam se ispred limuzine (na kraju smo je lako pronašli, s obzirom da je vozač mudro odlučio napustiti udobno sjedalo posuto mrvicama kruha, i nacrtati se u nekoj točki našega vidnog polja), i pogledom dala znak šoferu, da nas ostavi nasamo. Vjerujem kako je frajer uspio isčitati iz mojih iskolačenih očiju, kako nas dvoje trebamo točno 8 minuta samo za sebe.
“Šta izvodiš”, nesigurno se osmjehnuo. “Otet ćeš me?”
“To što si maloprije rekao...”, ugurala sam se u njegov prostor diskrecije rezerviran samo za omiljene ljude.
“Šta sam rekao?”
“Nebitno, ali me spomenulo kako u svoj toj strci zbrci, nismo uopće definirali ovo... između nas.”
U sebi sam si čestitala na hrabrosti.
“Hm... između nas?”
Njihao se s rukama u džepovima.
“Da između nas”, ljutito sam povisila ton. “Ne pravi se blesav sada! Ako misliš da ću se furati na veliko prijateljstvo s tobom frajeru, grdno se...”
Hvala Bogu, ušutkao me (dečko se ljubi prvoklasno, bolje od Erika)...

- nastavit će se -

Ponedjeljak, travanj 1, 2396, 22:02 sati

Mrzim 1. travanj! Nasjednem na ama baš svaku neslanu šalu! Osobnog sam mišljenja kako nije nimalo lijepo zezati se na račun fizičkog izgleda, naročito kose. (Mada bi bilo super da je Ian ipak pripremio jednu ludoriju na moj račun.)


Srijeda, travanj 3, 2396.

9:07. je bilo kada sam pogledala na veliki gradski sat. Kasnila sam u školu, i bila sam izrazito nervozna zbog toga. Ko za vraga javni prijevoz je uzeo slobodan dan (takav sam dojam ja stekla), i nijedan taksista nije reagirao na moj S.O.S. poziv, pa sam jurila ko muha bez glave. I umalo sam ostala bez glave kad...

„Hej, pazi kuda voziš ti...“

Nevjerojatno! Dogodio mi se najmekši sudar s biciklom (a pitala sam se tko se još vozi na nožni pogon?!), i našla se na Ianu koji se ispružio leđima na zemlju obujmivši me svojim snažnim rukama na najbožanstveniji mogući način. Kakva karma?! Uh!

„Ti“, zurio je u mene kao da imam rogove na glavi.
„Ti“, ponovila sam za njim, i provjerila je li doista imam rogove. „Nisi li možda trebao biti u školi?“
„Morao sam kupiti lijek za Ždrala. Susjed je javio da je zmaj najozbiljnije bolestan, a nitko drugi mu nije mogao pomoći. Potrebna je posebna biljna mješavina za ubiti virus a daju je isključivo na recept.“
„Kako si ti dobar“, filmski sam zatreptala za vrijeme ustajanja dok sam otresala prašinu sa sebe. „Ideš u apoteku?“
„Ne, sve sam već sredio. Vraćam se natrag u školu.“
„Hmf... slučajno idem u tom smjeru.“
„Luna...“
„Molim te Ian. Nedostajao si mi.“

Nismo otišli u školu... uopće. Umjesto toga, saznala sam kako u „Neptunu“ služe božanstvenu limunadu. Zadržala sam se duže nego sam očekivala. Ian je definitivno bio sretan što me vidi samo... patio je. Osjećala sam to veoma intenzivno, i znala sam kako je na meni riješiti ljubavni trokut.

18:30. Dobila sam spektakularnu ideju! Kao temu svibanjskog maturalnog plesa predložit ću MORSKI SVIJET! Palo mi je na pamet dok sam razmišljala o sebi, Ianu i neizgovorenim mislima danas u Neptunu.

18:37. Mogla bih biti sirena!

18:40. Mmmmm... ili možda bolje zlatna ribica. Sirena je isfurana!

18:57. Hmf... hobotnica?

19:06. Neee... Posejdon! Još bolje, njegova supruga! Je li Posejdon uopće imao ženu? Hmf... u svakom slučaju morao je imati barem zgodnu ljubavnicu.

21:49. Guppy tropska ribica...


Nedjelja, travanj 7, 2396.

14:00. Ručak kod Erikovih. Osjećala sam se usamljeno. Sada, kad sam prihvaćala istinu, ostatak ekipe za stolom, bez premca je blebetao o Rh-faktorima. Saznala sam kako Erik obožava Rh-negativne krvne grupe, dok je njegova mama opravdavala to činjenicemo kako je riječ o klasičnom tinejdžerskom buntu. Neka prikrivena vrsta negativizma.

14:40. Nakon objeda, Erik me je doslovno odvukao u svoju sobu. Mislila sam, frajer se želi ljubiti, i baš sam smišljala ispriku kad...

„Luna... moramo razgovarati.“
Vrpoljio se u mjestu. Načuo je kako je to u prvom redu odlično za dobru liniju, pa sad iskorištava svaki prazan hod, i jednostavno, vrpolji se.
„Nešto se dogodilo?“
Promatrala sam ga netremice. Usnice sam samo lagano napućila, a treptanje svela na minimum.
„Ne još.“
Ruke je stavio u džepove hlača, pa ih zatim ponovno izvadio. Njegov nemir proizvodio je u meni nervozu.
„OK! Nemoj me više držati u neizvjesnosti.“
„Luna... ja...“
„Popio si nekoga na slamku?“
„Ne.“
„Učinio si jednog od učenika vampirom?“
„Ma neeee...“
„Onda si gej.“
Pomislila sam kako sam napokon utvrdila ispravnu dijagnozu.
„Ne! Pusti me da dovršim!“ skvičao je neopisivo neumoljivo.
„OK! OK! Samo sam pokušavala pomoći!“ doskora sam mu se pridružila u ekspresionistički nastrojenom eksplozivnom raspoloženju.
„Luna... ja...“
„Aha! Znam!“
„Prestani već jednom, molim te!“ nasitno ga obuzimao očaj.
„Dobro onda i ti prestani s tim otezanjem, i ispričaj mi lijepo šta se dogodilo.“
„Ja... zaljubljen sam.“
„Znam. U mene. Pa?“
„Ne u tebe... barem ne više...“
Okretao se oko svoje zamišljene osi, a ja sam nepomično pratila taj idiotski prizor. Priznajem, trebala mi je cijela minuta da se priberem, i tek tada sam izustila:
„Tko je ona?“
Prestao se vrtiti, i sada se češkao po glavi, povremeno pogledavajući negdje oko mojih očiju.
„Maya.“ Nagađala sam.
(Hm, naravno!)
Sagnuo je glavu.
„Nisam imao namjeru. Jednostavno, dogodilo se.“
„I koliko to sve skupa traje?“
Kiptila sam poput svake druge cure koja je upravo saznala kako njen dečko ustvari voli drugu.
„Ovoga... nisam ti radio iza leđa. Želim tvoj blagoslov za vezu s Mayom.“
„Blagoslov?! Erik, pobogu, nismo u srednjom vijeku!“
Vrištala sam mada mi dugo nakon toga (sve do večeri) nije bilo jasno zašto.
„Ne mogu biti sretan s njom ako znam da ti za mnom patiš i čezneš za mojim savršeno definiranim bicepsima“, snuždio se diskretno napnuvši mišiće ruku.
Sad sam se zbilja nasmijala.
„Erik dušo, olakšat ću ti“, položila sam obje ruke na njegova ramena. „Drag si mi... veoma, ali... ja te ne volim. Ne sjećam se jesam li ikada... nije važno... Uglavnom, ne preferiram osobito biti ostavljena, jer bi to moglo utjecati na popularnost u školi. Stoga, bijesna sam na tebe dragi.“
„Nemoj biti, nemoj biti! Učinit ću sve... reći kako si me napucala zbog drugoga, bilo što!“
„Zbog koga?“
„Iana? Misliš da nisam primjetio kako se potajno škicate. Hehe...“
„Ali, iskreno, ja ne vidim Iana kako se nudi, pa čak ni za bijedan flert.“ Namrštila sam se.
„Hmf... naravno! Iz poštovanja prema meni. Kad razgovaram s njim...“, uputio mi je nimalo fascinantan urotnički osmjeh.
„Nećeš ti s nikim razgovarati“, prekinula sam ga.
„Neću?“
„Da nećeš“, izrekla sam samouvjereno, s rukama na kukovima. „Smislit ću ja već nešto. A sad se gubi! Ne želim te vidjeti niti čuti za tebe naredna dva dana.“
„Luna, pa ja sam u svojoj kući.“
„Hmf... tako je“, smela sam se na trenutak. „Onda ja idem...“
Zakoracila sam u smjeru vrata, i pred sam prag se osvrnula.
„Znači dva dana“, priprijetila sam prstom, strepeći kako me moja tiha tolerancija cjelokupne situacije ipak izdala. „Nakon toga, možda ti odlučim oprostiti.“

17:00. Razmišljala sam pozitivno. Napokon slobodna (za Iana)!

18:20. Nešto nepoznato mi nije dalo mira. Hmf?!

20:02. Jao! Pa ja sam izgubila maturalnog partnera!


Utorak, travanj 9, 2396, 21:55 sati

Ideja MORSKI SVIJET dočekana je s neskrivenim oduševljenjem. Školski odbor je rekao kako ipak moraju raspraviti prijedlog u tančine, ali je stvar vrlo obećavajuća. Zahvalili su mi na nadahnuću. Još su spomenuli kako će mi se javiti, i da u međuvremenu svakako malo razradim svoju inače fantastičnu zamisao.

Hmf... možda bih mogla biti rak samac?
(I možda Ian osvane kao moruzgva?! )


Četvrtak, travanj 11, 2396, 21:55 sati

Brzi su. Moj super-prijedlog za MORSKI SVIJET je usvojen! Sad još samo moram nabaviti pratnju za radostan događaj!


Nedjelja, travanj 14, 2396.

Podne. Nervozno sam cupkala po kuhinji, a svako malo, pogled bi mi skrenuo na iPhone. Zašto ne zove??? Poslala sam mu bezbroj mailova.

12:27. Zazvonio je. Umalo se nisam polomila doslovno skačući na Ianov poziv.

„Halo“, javila sam se zadihano.
„Što sam tako važan“, smijao se.
„Umm...“, zbunila sam se zakratko. „Gdje si ti dođavola?!“
Nije mi dugo trebalo da se snađem.
„Ispred tvojih vrata“, rekao je nadasve smireno.

Uputila sam se prema izlazu, i stavila ruku na skener. Odmah me je prepoznao, i voilŕ: fizička prepreka između mene i Iana bila je uklonjena. Trebalo je poraditi sada na ostalima.

„Gdje me vodiš?“
Podigla sam glavu fokusirajući njegove zbog jakog sunca sužene zjenice.
„Idemo na kavu, tako si rekla?“
Prelazio je preko mene ispitivačkim pogledom.
„Pa, da... ali, kamo me vodiš“, bila sam uporna.
„Gdje bi željela otići“, otvoreno mi je pokazao kako je danas dobre volje (za promjenu), kad je riječ o meni.
„Ovoga...“, zagledala sam se negdje neodređeno. „Umm... iznenadi me!“

I tako je i bilo.

„Impresionirana sam“, zadovoljno sam se protegnula na stiliziranoj fotelji, i na trenutak pomislila kako se izležavam na pravom pravcatom lotosovom cvijetu.
„Sviđa ti se?“
Pitanje sam ispravno shvatila retorički, mada sam imala žestoku potrebu za komentarom.
„Nego šta! Nikad prije nisam bila na ovakvom mjestu.“
„Nisi čula za 'Žabice'?“
„Jesam... samo mi nažalost nije palo na pamet doći ovamo. Jao kad cure saznaju...“
Spontano sam zapljeskala, i oduševljeno promatrala konobare maskirane u žabe, zmije, kornjače i ostale žitelje bare.
„Drago mi je što ti se sviđa.“
„Još kako! Uhh... ovo me podsjetilo! Znaš da je prošao moj prijedlog za temu maturalne zabave!“
„A to bi bilo?“
„Joj, pa ti ne znaš! Morski svijet.“
Nestrpljivo sam čekala njegovu reakciju.
„Morski svijet“, ponovio je sa stanovitom dozom odobravanja. „Zanimljivo.“
„Erik će pretpostavljam biti Posejdon?“
Bio je to pokušaj da me nasmije, i nagovještaj kako još nije čuo za naš prekid.
„Erik i ja smo prekinuli“, srknula sam gutljaj bezalkoholnog koktela čijom je aromom dominirala papaja.
„Žao mi je.“
Znam da je potonje izrekao radi reda.
„Ne treba ti biti“, olakšala sam mu kako bih na vrijeme spriječila eventualno prenemaganje. „Samo.. to za sobom povlači problemčić...“ nastojala sam zvučati samozatajno, barem zakratko.
Nagnuo se prema meni, pretvorivši se u uho.
„Ostala sam bez pratioca za maturalni ples, pa...“
„Pa?“
Proučavao me, i kladim se, naslađivao se mojim mukama.
„Pa sam mislila... ovoga... ako si ti možda slobodan... možda...“
„Nisam slobodan.“
Smrznula sam se. Ovo definitivno nisam očekivala.
„Kako?“
„Nika me pitala...“
„I... pristao si?“
Ne znam zašto sam upitala kad je bilo očigledno.
Oborio je pogled.

15:09. Jurila sam. Zahvalila sam se Ianu, i odbila njegov prijedlog da me otprati doma. Dakle, taksi je preuzeo Ždralovu ulogu.
Čut će me ta mala smutljivica!

15:12. Nisam mogla dalje čekati.

„Nika“, vikala sam u slušalicu.
„Ej Luna, šta radiš?“
„Nemoj ti meni: 'šta radiš'! Ti, jedna obična... spletkarošice... eto što si!“
Tu sam se zaustavila jer sam se uplašila kako bih lako mogla briznuti u plač.
„Luna... nisam sigurna da razumij...“
„Molim?“
Nisam joj dopuštala izreći bilo kakvo opravdanje za njen katastrofalni postupak.
„Ti bijedna lažljivice, obični gnjusu! Kako si mi mogla to učiniti?“
„Ako misliš na to što sam pozvala Iana na ples...“, ha, netko se prizvao pameti. „... nije tako loše kako ti se možda čini. Uplašila sam se da ne ostanem sama, kako stvari sada stoje, i trebala sam prijateljsku uslugu. Bila sam uvjerena kako ti ideš s Erikom, i da će ti biti drago kad čuješ za Iana i mene. U svakom slučaju, solucija je znatno bolja nego kad bi dečko izašao s nekom fufom od nepovjerenja koja bi cijelu večer slinila po njemu.“
Hmf... zvuči suvislo.
„Nika, trebala si mi reći. Morala si mi reći.“
„Oprosti Luna. Jučer sam ga pitala... i... nisam stigla... mislila sam... ovoga... danas... i... znaš već... oprosti miiiii!“
„Čujemo se kasnije“, poklopila sam.

16:00. Oh, Bože! Što mi je činiti?! Moram pronaći partnera podhitno! I mora biti urnebesno zgodan!

Nedjelja, travanj 21, 2396.

9:25. Pogledala sam kroz prozor. Dan je bio sunčan. Odlučila sam: sve će biti u savršenom redu.

9:30. Nakon petominutnog protezanja, ustala sam se, ili bolje reći, pokušala sam učiniti isto, ali me je omela prokleta gumena patkica. Tupavi loris obožava te prastare igračke, i nikada ne pazi gdje ih ostavlja. Svaki puta zgazim na neko nesretno stvorenje. Danas sam imala sreću, pa se radilo o gumenoj patkici, neki dan sam posrnula, stavši nogom na kristalnog ježa. Ako tako nastavi, dat ću ga u azil, kunem se!

9:42. Poskliznula sam se na mokrim pločicama. Ne želim razmišljati što bi to moglo biti. Loris!!! (Nadam se da je nespretnjaković samo prolio vodu!)

10:05. Dovraga! Šta je s tim Čarobnjakom! OK, sama ću napraviti kavu! Kvrapcu! Nestalo je kave! Nemoj paničarati Luna! Smiri se, i bez panike. Sve su to sitnice, beznačajni djelići ovog čarobnog dana, koje ga nipošto ne mogu pokvariti.

10:12. Mama! Ova haljina se ne smije prati klasično! Uhhhh!

Ništa, sjest ću ovdje, i neću prstom pomaknuti ostatak dana.

10:15. Tko sada zvoni? Cccccc...

„Ian?“
Izgledala sam odveć teatralno kada sam protrljala oči.
„Nika mi je možda spomenula da se ljutiš jer ona ide sa mnom na ples?“
„Ha! A je li ti možda i natuknula kako sam joj slučajno u srijedu odlučila oprostiti?“
(Ovo namjerno nisam zabilježila u svom dnevniku. Neka se ne vidi koliko znam ja biti mekana.)
Zurio je u mene s osobitom satisfakcijom.
„Luna, ne bi trebala tako burno reagirati. Ipak si još uvijek moja najbolja prijateljica.“
Lagano me uštipnuo za nos. Svidjelo mi se, pa sam se najiskrenije nasmješila.
„Hm... šta ću ja s tobom?“
„Možemo zajedno prošetati. Dan je kao stvoren za šetnju... sunčan...“

11:40. Donekle sam osjećala okus šetnje u svojim stopalima.

„Još uvijek nisi sretna“, primjetio je.
(Napokon!!!)
„Čini ti se. Ja sam apsolutno presretna osoba, znaš!“ lagala sam u inat.
„Kako ti kažeš“, nije mi dalje proturiječio.
Samo je produžio korak, i počeo nonšalantno fućkati.
„Pa dobro“, zaustavila sam se u mjestu, i prekriživši ruke ljutito na prsima, zauzela (obrambeno) odlučan stav. „Nek' ti bude! Nisam u svom najboljem elementu. Eto, priznala sam!“
„Iiiii, opet se vraćamo na ples“, okrenuo se prema meni, i žustro mi prišao, skrativši udaljenost među nama na onu koju ja osobno doživljavam bliskom.

Ian je, kako sam ranije napomenula, iznimno inteligentan, i sve skuži odmah.

„Hmf...“, je bio zvuk koji sam uspjela proizvesti, a zapravo sam željela reći kako puno od te teme ipak nisam odmakla.
„Ne brini, dečki su jedva dočekali tvoju solo karijeru“, zadirkivao me on nemilosrdno. „Kladim se, nećeš još dugo ostati sama, a glede plesa, znam najmanje petoricu koji bi bili počašćeni kada bi dobilli priliku izaći s tobom.“
Pogledao me krajičkom oka kako bi pravovremeno ulovio moju reakciju. Tobože mu se pogled izgubio u daljini, ali meni ništa ne može promaknuti.
Prihvatila sam igru, i zatulila: „Ali ja hoću... ovoga neću bilo koga!“
Neka mu bude kristalno jasno kako se opasno palim upravo na njega. I ne moram posebno spominjati koliko se realnom činila moja iscenirana zbunjenost. Oh! Tako sam simpa! Dobro je što Ian duboko poštuje tuđu privatnost, i ne kopa mi obično po mislima bez pitanja.
„A koga bi ti htjela?“
Njegov bariton je tijesno skrivao likovanje koje je vjerno oslikavalo Ianovo stvarno unutarnje stanje.
„Nije važno koga“, zavlačila sam. „Poanta je u tome kako znam koga ne želim! Kraj priče.“
„Hm... znam šta će te razveseliti“, uzeo me za ruku, očigledno ubrzavši korak.
Pratila sam njegov ritam, i nisam mogla da se ne pitam: 'Gdje me to vodi?'

Ma daj! Šoping centar?!

„Hajde, moramo ti pronaći haljinu“, bio je bezobrazno odlučan.
„Ali, ako ne budem imala prvoklasnu pratnju, izričito odbijam ići na ples!“
„Hmf... Šta se dogodilo s Lunom koju poznajem?“ manipulirao je mnome neobično školski. „Nju zasigurno ne bi tamo neki frajer spriječio da se pojavi i zablista na plesu.“
„Pojavi... zablista“, promucala sam. „U velikom stilu?! Mmmm...“
„Uostalom, kad sam već ovdje, bacit ću oko na kravate“, hinio je šopingholičara vrlog početnika.
„Zablista...“, ponovila sam ovaj put više za sebe. „Čekaaaj!“
Potrčala sam za njim u jasnoj namjeri da ga sustignem.

Moram priznati, bilo je nečega blago erotičnog u Ianu koji nestrpljivo čeka da ja iskočim iz grandiozne kabine odjevena u jednu od njegovih fantazija.

„Ta-daaa“, nezgrapno sam nastupila, i posve sigurno bih zateturala da mi ruke nisu bile raširene te ravnoteža, na svu sreću, nije bila narušena.
„Hm. Ne znam što bih rekao.“

Mada je izgledao istinski zadivljeno, isprva mu nisam povjerovala. Prošetala sam ispred ogromnog zrcala. Ponadala sam se kako ipak nije čarobno, i da odraz u njemu pripada meni. Ahhh... izgledala sam zamamno u žutoj haljinici s puf rukavićima.

Nije prošlo dugo, i ja sam shvatila kako u nježno žutoj boji nije moguće nametnuti vlastitu pojavu, pa je pinki haljetak s rozim i bijelim volanima i crvenim mašnicama bio drugi izbor koji se pokazao nesretnim.

„Izgledaš kao torta.“
Bio je brutalno iskren.

„Hej, a ova“, okrenula sam se oko sebe. „Sviđa ti se?“
„Lijepa si... poput neke slatke mladenke.“
Komentar je razbio još jedan san.

Nakon otprilike osam minuta izašla sam pred Iana obučena u haljinu boje fuksije, sprijeda na gumbiće, a uz rub se našlo nekoliko volana za svaki slučaj ako treba spasit stvar. Nakašljala sam se dok sam pogledom tražila njegovo amatersko mišljenje.
Nažalost nije odobrio kreaciju, a sudeći prema njegovu izrazu lica, dalo bi se naslutiti kako sam se, možda, malčice doimala presmjelo.

Već sam kiptila kad je odbio jednu zelenu, a odmah zatim i ljubičastu (pa šta ako je bila prozirna?!), i bijesno sam se uvlačila u novu opravu.

„Savršena si!“

Ako Vas zanima haljina je bila bijela (aha, još jedna!), protkana srebrom i kristalima, s ne odveć širokim bretelama.

„Sigurno? Nisam poput mladenke ili šta tome slično?“
„Savršena si Luna.“

Mada je Ian i naredna dva sata ostao pri svom mišljenju kako sam savršena (čitaj: neodoljiva), ja sam se prije sama sebi činila čudesno nestvarnom. Najbliže gorskoj vili, sto svjetlosnih godina udaljena od jednostavne djevojke iz susjedstva. Na kraju me on zamolio neka prestanem govoriti makar jedan trenutak, ili barem promjenim pitanje. Ne razumijem ŠTA ima loše u tome ako djevojka koja je netom kupila novu prekrasnu haljinu, nekoliko puta upita svog sugovornika prilično škrtog na riječima, kako izgleda u novom ruhu? Pa, cure vječito žeđaju za još jednim komplimentom. Ipak, skidam mu kapu jer me kako tako uspio oraspoložiti.

Kasno u noć. Nanovo sam obukla svjetlucavu toaletu, pa se ispred ogledala okušala u druženju s imaginarnim ljudima. Čiči se već pitao, 'gdje je nestala njegova gazdarica', pa sam mu lijepo objasnila kako popularna cura poput mene mora biti zadivljujuće spremna na zabave tipa maturalnog plesa kojima obavezno nazoči populacija čije se mišljenje obično uvažava. Jadničak, mislim kako neće nikada shvatiti prirodu nas cura u trendu.


Srijeda, travanj 24, 2396.

6:30. Osjećala sam pravu fizičku nemoć. Ruke i noge odbijale su poslušnost te su namjerno otežale, i pomaknuti se samo dva milimetra, za mene je momentalno bio pravi podvig.

7:02. Naposlijetku sam smognula snage, i uspjela nazvati mamu. Jezik mi se pleo dok sam joj pojašnjavala svoje bijedno stanje.

„Izmjeri temperaturu, sunce“, rekla je.

39'2! Autodijagnoza: gripa.
U travnju?! Hm? Istina, zahladilo je ovaj tjedan, ali baš da ja ulovim virus koji je uspio nadmudriti zimu.

Nisam otišla u školu.


Četvrtak, travanj 25, 2396.

Liječnik se morao složiti sa mnom.

„Gripa“, čudio se pronalasku klasičnih simptoma.

Ovo je moj prvi put da bolujem od te iscrpljujuće bolesti. Na jedan način, priznajem, mrvicu sam uzbuđena! Neko posve novo iskustvo pa se kriomice radujem. Zamolila sam mamu da mi pripremi domaću pileću juhicu. Primjetila sam kako u filmovima obično pomaže, a sve odreda se radilo o romantičnim dramama ili komedijama.

Huh! Kako sam samo mogla zaboraviti! Pa ja ne mogu smisliti pileću juhu!

Odlučila sam kako je ovo prvi i posljednji put da imam gripu!


Petak, travanj 26, 2396.

14:30. Ian je navratio danas nakon nastave. Istina, nije propustio ni jučerašnji dan, samo ja sam, sve do maloprije, bila uvjerena kako sam ustvari imala tipičan čaroban san. Donio je neke trave koje bi trebale smlaviti gripu u hipu.
Izuzetno je važno ne koristiti antibiotike, i podići imunitet na ispravan način. Ianova dobitna kombinacija ima ulogu više fantastičnog bodritelja organizma u njegovoj ekstraordinarnoj borbi u ringu s G. Gripom. Naposlijetku, zahvalna sam mu do neba jer je prihvatio Čičija, samo dok meni ne bude bolje. Moj primjerak lorisa iznimno je senzibilan na viruse i bakterije, toliko da nekada pomislim kako ih zapravo lovi iz zabave s namjerom prvog stupnja.


Subota, travanj 27, 2396.

8:00. Temperatura je netragom nestala. Usudila bih se tvrditi, osjećam se bolje nego inače subotom kada se zabunom probudim u ovo doba.

9:00. Mama je došla k meni provjeriti stanje u kojem jesam. I ona je bila zadovoljna.

10:00. Hmf... Upravo sam shvatila kako ću u ponedjeljak morati ići u školu.

Razmišljam o tome da pojedem sirovi krumpir.

10:25. Ian je stigao noseći dupkom punu košaru voća u desnoj ruci. Dominirale su naranče. Nije se previše zadržao jer su oko 11:00. dolepršale cure. Nimalo mi se nije dopalo kad je zločesta Nika isprovocirala onih nekoliko, ne baš osobito pametnih, rečenica s njim. U gluposti je ipak prednjačila ideja kako bi Ian također morao odabrati gothic style.

Uhh! Umalo sam povratila!!!
Umjesto toga, samo sam triput puknula od ljubomore.

Ian je ispravno uočio osobnu suvišnost pa se izgubio, otprilike dvadeset minuta nakon dolaska Tabite, Elene i nike (čije sam ime namjerno napisala s malim početnim slovom).

U 12:00. u tančine sam poznavala apsolutno svaki trač pokrenut u protekla dva dana.

Erik je navodno svoj nezamjenjivi dragocjeni ametist ipak zamijenio ružičnjakom (za sreću u ljubavi!). Nedvojbeno je poblesavio za onom Mayom koja se opet, prema traču broj 2, usudila promijeniti boju kose u plavu. Sukladno izvoru, od sada, oblači isključivo krpice i čipku, i totalno je sexy! Debela Indira je uspjela izgubiti 200 grama na mjesečevoj dijeti, a Lili je napustila sestrinstvo. Sumnja se kako cura pokreće samostalan biznis. Kao šećer na kraju, profesor F., potajno se sastaje sa svojom (grudima) obdarenom učenicom (identitet nepoznat – izvor je zatekao intrigantni par kako se pipka u mrklom mraku), a od lansiranja top-senzacije, Don Fuan (još jedan zgodan nadimak), zauvijek se oprostio sa svojim punim prezimenom.

Hm... Neobično...
Lani sam kod profesora F. imala satove pjevanja, i nisam doživjela poseban tretman. Možda bih se trebala zabrinuti?!

Otkucalo je 16:00. kada se ekipa razišla. Mama se već užurbano spremala na neki rock koncert s tatom. Počinjao je u osam, ali oni su naravno hitali zauzeti mjesta u prvom redu.

17:58. Bila sam veoma sama.
Pomislila sam:'Kad bi barem Čiči bio ovdje... ahhh...'
Ali nije. Nisam imala koga gnjaviti.


Ponedjeljak, travanj 29, 2396.

Odmah ujutra na školskom hodniku sam presrela profesora F. Tobože, čekala sam nekoga ispred susjedne učionice. U ruci sam za svaki slučaj imala knjigu, ako se gospodin F. ipak usudi pitati me zašto čekam. Sve je dobro prošlo, a ja sam dobila priliku izbliza promotriti lice Don Fuana. Začudo, nije izgledao nimalo drugačije.

Cijeli dan svi su samo pričali o maturalnoj zabavi, i koju ulogu iz morskog svijeta bi uopće mogli preuzeti. Mene su gledali ispod oka, ne usuđujući se postaviti pitanje o mojoj pratnji za veliku noć. Svi su znali za Erika i naš prekid. Neki su me vjerojatno sažalijevali što je opet bilo nepodnošljivo.

Veliki odmor. Više od svega sam željela biti sama. U tu svrhu pronašla sam savršeno drvo, i ispružila se tik pored njega. Ali, ni to mi danas nije pošlo za rukom.

„Slobodno se pridružim?“
Netremice sam blejala u Iana, i pitala se – zašto mi to radi?!
„Činiš se usamljena“, bio je uporan u svom nastojanju da ga primim u društvo.
Napokon sam trepnula.
„Kako hoćeš!“
Nastavila sam žvakati tjesteninu s tunom.
„Nisi baš raspoložena“, izjavio je.
„Bingo!“
„Mislio sam danas svratiti do tebe, i dovesti Čičija. Nedostaješ mu.“
Dopuzala sam do njega, i samo ga zagrlila.
„OK“, kimnula sam. „I on meni nedostaje.“
„Luna, je li te nešto muči? Tu sam, ako trebaš razgovor.“
„Ne! Hvala.“ Povukla sam se natrag u sebe.

Nastupila je šutnja, i za kratko vrijeme, nitko se nije usudio progovoriti. Takva vrsta tišine nikada nije kotirala pri vrhu moje top ljestvice.

A onda... ženski hihot iz neposredne blizine. Dopirao je iza stare dvorane što se mjesecima nalazila u epicentru restauracije. Nije to bio glas jednog od radnika (radovi su uglavnom bili rezervirani za popodnevne sate), ali mi se učinio nadasve poznat. Povukla sam Iana za sobom u smjeru odakle je odzvanjao smijeh. Poput radoznale djece, nas dvoje smo provirili glavama, i zaprepašteno, i posve sinkronizirano otvorili usta.

„Nika“, prošaptala sam dovoljno glasno da me se čuje. „Profesor F.“

- nastavit će se -

Srijeda, ožujak 6, 2396.

Uistinu sam brilijantna! Rezultati na početnim testovima su čisto za pozavidjeti. Ali to je tek prvi krug. Još je dugačak (i mukotrpan) put preda mnom mada svaka čast Ianu, učenje se zbilja isplatilo. Nadam se kako će slične efekte izazvati i uvježbavanje skokova. Oprezno ali sigurno približava se velika proslava u čast proljeća, a s njom i najveće godišnje natjecanje među timovima. S konkurencijom nema šale! Protekle tri godine zlato nam je izbjeglo za dlaku (mrzim Piranhe i njihovu kapetanicu Dolores!).

„Možeš ti to”, bodrila me Nika.
Za neupućene, pokušavala sam već šesti put izvesti iznimno kompliciranu figuru čiji je središnji elemenat bio trostruki salto.
„Samo misli na Dolores! Taj salto će biti vrhunski udarac posred njezinog podmuklog lica! Ravno u nos... hahhh...”

Nika je u pravu. Dolores zaslužuje poraz više nego itko. Ta mala vještica (nije prava) zasigurno ima jedan jedini cilj u životu – pobjediti mene! Ali ove godine, ja i moj tim, dočekat ćemo je spremni. Donedavno, Galaxy je bio jedini natjecatelj bez muške asistencije, a opet smo cirkulirali oko samog vrha. Sada će Piranhe dobiti mogućnost osjetiti testosteronsko pojačanje naše ekipe na vlastitoj koži.

„Uspjela si”, zapljeskala je Elena oduševljeno.
„Uspjela sam”, izgovorila sam više za sebe.
„Odlično učinjeno Luna”, ubacila se trenerica. „Još malo vježbaj pa ćeš pokušati iskoristiti taj elemenat unutar koreografije.”

Lisa nikada nije zadovoljna, i uvijek nas nanovo tjera na opetovano ponavljanje vježbi i vježbica do besvijesti ili nesvijesti, ako joj nije dobar dan.

„Ne obaziri se na nju”, odnekud se stvorio Erik. „Za mene si uvijek bila najbolja. Nego... imaš li vremena za kavu?”
Krajičkom oka uspjela sam zahvatiti Iana.
„Neće ti smetati ako nas dvoje ipak produžimo s vratolomijama”, obratila sam se svom još uvijek aktualnom dečku. „Ian mi je partner, i moramo biti usklađeni.”
„Sok?“ ignorirao me. „Još bolje! Znam fantastičan birc gdje poslužuju prvoklasnu nula negativ, a?”
Prijedlog sam shvatila kao veoma neuspjelu šalu. Osim toga, ako bi se ikada odlučila na takvu perverziju, vjerojatno ne bih odabrala svoju krvnu grupu, koja, bojim se, za Erika predstavlja ekvivalent tekućini, onoj ispod moje kože nad kojom slini baš svaki put kada osjeti neutaživu žeđ.
Nasmijala sam se.
„Možda drugi put?”

Kavu sam popila s ekipom nakon iscrpnog treninga. Pojela sam i jednu cijelu čokoladicu (s karamelom), jer me svaki mišić u tijelu preklinjao da upravo to učinim. Drugu (s kikirikijem), podijelila sam s Ianom. Čitav pothvat nije bilo lako za izvesti, prvenstveno zbog Nikinog telećeg pogleda u moje ruke i puna usta smeđih zuba (od čokolade!) dok se sama pretvarala u esenciju žudnje. Ne bi bilo zgodno kad bi cura zaribala na samom kraju. Stanjila se za dva konfekcijska broja, a bilo bi dobro kada bi izgubila još pola kilograma prije nastupa. U posljednje vrijeme pretvorila sam se u njenu zlokobnu sjenu, i tjeram je na ekstra vježbanje, i naravno, obavezno mora uzimati proteinske suplemente, jer ne bi bilo zgorega očuvati standardnu mišićnu masu. Nika je dno piramide, pa treba biti snažna i vitalna.
„Kakva je bila”, prošaputala je.
„Molim, Nika”, prešla sam pogledom preko njezinog žućkastog potamnjelog lica.
„Čokolada”, protisnula je. „Koja je bila finija?”
Zakolutala sam očima, i zamahnula svojom srebrenom kosom naočigled prisutnih.
„Karamela.”

Navečer mi je napokon postalo kristalno jasno. Pretjerala sam, a upaljeni udovi iscrpljeni današnjim ustrajnim repeticijama ključnih figura opravdano su mi držali prodiku: 'Jesmo ti rekli!'
Bacila sam se na krevet bez da sam se prethodno istuširala (fuj!).
„Čiči, makni se... umorna sam”, samo sam zaprijetila prije nego sam utonula u tvrd san.


Subota, ožujak 9, 2396.

10:00. Probudio me sat koji sam navila sinoć za svaki slučaj. U protivnom bih riskirala prespavati dan. Cure su trebale stići k meni svaki minut, a intencija je bila vježbati sve do ručka. Ali prije toga kava!

10:05. Hm... Gladna sam! Ništa zato! Popit ću svježi sok od naranče, jer ne mogu skakati punog trbuha.

10:10. Na vratima se pomolila Tabita.

„Netko se nije naspavao!“
Grrrr...
„Netko je uranio“, prigovorila sam. „Gdje je ostatak?“
„Na putu za ovamo.“ Kratko je rekla.

Pola minute kasnije znala sam. Nalazile su se ispred vrata.

Iza podne sam primjetila kako je dan bio malčice pretopal za skokove i okretanje u zraku. Situacija se nije znatno promjenila sve do objeda (možda na gore), pa sam za stolom uporno brisala grašak znoja što se tvrdoglavo regenerirao na vrhu mog nosa, a u intervalima između, pazila kako mi glava ne bi potonula fino u tanjur. Ne sjećam se kad sam osjetila toliki umor. Umalo mi je došlo da sve one sate truda pošaljem kvragu. Ali svaki puta mi se ispred očiju iskreveljilo snobovsko lice u vlasništvu pokvarene Dolores, i ja bih pomislila: 'Izdržat ću... moram pobjediti!'


Četvrtak, ožujak 14, 2396, 23:10 sati

Danas sam osjetila onu napetost kakvom se inače zarazim pred sam nastup. Trema mi je obuzela koljena i svih deset prstiju na rukama, i jedva sam uspjevala disati. Za sve je kriv onaj znatiželjni pogled na kalendar, i ja više nisam bila izgubljena u vremenu, prije samo izgubljena. Proljetno natjecanje trebalo bi biti idući petak. Tako je pisalo u podsjetniku koji se aktivirao čim sam dotaknula 22. ožujak. Nastava će biti skraćena, a zatim će cijela škola zuriti u uvijek konkurentski raspoložene navijačice. Dolores će spletkariti, a ja ću je morati dočekati spremna.

Negdje oko dva, saznala sam za žestoki obračun u utorak, a Ian je bio sudionik istog, mada ujedno i glavni uzrok. Navodno je povod bila smiona opaska nekog krupnog frajera koji ga je uzeo za fjok na račun Ianova članstva u timu Galaxy. Nazvao ga je plesačicom, na što je ovaj burno reagirao. Tako su se barem došaptavali dečki u klupi meni s desna.
Svašta! Obični grubijan! Nije se morao odmah tući! U svakom slučaju, ne prepoznajem ga, i morat ću mu očitati lekciju čim ga vidim. Nadam se usrdno da ga je krupni frajer dobro opalio! (Hm... ako je tako, Ian ne bi trebao imati ništa protiv kad bih ga ja osobno njegovala... mmmm... )


Subota, ožujak 16, 2396, 23:20 sati

Vidjela sam agresivca. Objašnjenje: nije bio osobito raspoložen taj dan, a krupnom frajeru se sviđalo naguravanje. Stigao je do kuće mojih roditelja zrakom. Ždral obožava naše dvorište (tata je još davno uklonio sav alat), i obavezno ga ispuni do posljednjeg centimetra, svaki put kad odluči prileći nakon leta. Ovaj put je podvig bio kratkog vijeka, mada se zvijer sinoć nije dobro naspavala. Vlasnik mi je obećao đir na krilima iznad grada, ako se strpim i pričekam dok zmaj predahne. Nisam dugo letjela, pa sam se u euforiji zaboravila dalje ljutiti na Iana.


Petak, ožujak 22, 2396.

13:02. Stajala je onamo sa svojim uštirkanim prijateljicama, vješto skrivajući svoju besprijekornu put od sunca. Dolores! Povremeno su pogledavale prema meni dok sam Niki dijelila posljednje savjete, a onda bi se zahihotale i to na najužasniji mogući način. Donijela sam sud: Zgazit ću je danas kao bubu!

13:15. Otišla sam do Iana. Ukratko smo ponovili naš dio koreografije, a onda mi je po stoti put rekao da sam daleko iznad Dolores, i kako se nemam ustvari oko čega brinuti. Zadovoljno sam kimnula glavom (po stoti put opet), a on se dobro sagnuo i poljubio me (u lice ).

13:21. Tabita je vrištala iz petnih žila. Netko veoma zločest (Dolores) u cijelosti je izmjenio izgled i oblik njezinog dresa koji je sada uvelike podsjećao na vezice za kosu. Kako nisko, i odveć djetinjasto! Prošle godine Nika je tako zaradila laksative u vitaminskom napitku, a ja sam dobila neobičan osip od kombinacije ludih trava utrljanih u moju odjeću. Međutim ovoga puta, bila sam pametnija, i pružila Tabiti rezervni dres ukazujući joj na još mali milijun stvari, antidota i pomoćnih dodataka u slučaju hm... 'nezgode'.

13:30. Na red su došle Piranhe. Izgledale su u isti mah čarobno i natprosječno antipatično. Bile su uvijene u bijele ultra kratke krpice protkane biserima i optočene dragim kamenjem.
'Prokleto su dobro usklađene', sjećam se kako sam pomislila.
Ali nisam uočila trostruki salto. Nešto takvo zasigurno ne bi meni promaknulo. Mada imaju novog muškarca u ekipi. Nije naročito okretan, ali je zato mmmm... Doloresina nova igračka, ispravno sam pretpostavila.

Božice su otplesale svoje, a slijedile su Male sirene i Lopoči (hm... ili se uistinu tako zovu ili je žargon zadominirao ovim timom s lijevim nogama, jer sam ja najapsolutnije sigurna kako sam u najavi uistinu registrirala žablje stoličnjake?!).

„Kao naš slijedeći natjecatelj, ujedno i pod rednim brojem 13 (krasno!), nastupit će tim Galaxy“, zagrmilo je s pozornice.

Hmf... titulu voditelja sportskog programa nanovo je ponijela ona kuja što drži sate Europskih jezika. A tako sam revno držala palčeve za našu trenericu. Ipak nas je ta prekrasna, energična žena stvorila. Nije pomoglo, iako su mi prsti utrnuli do besvijesti i cijeli dan, i onaj nakon njega, nisam mogla činiti sve one obične radnje poput stopiranja (kao da to inače radim!) ili ručnog šivanja unikatnih haljina (ne mogu se ni zamisliti u toj ulozi!).

„Luna! Luna! Luuu...“, vrištali su tinejdžeri u publici.
„Ian, bravo majstore! Najbolji si!“ klicao je Erik izazivajući malu neugodu izbliza vidljivu na mojoj koži.

Situacija se ubrzala, i ja sam se osjećala kao promatrač sebe unutar gomile u nekom napetom snu. I... uspjela sam! Tri puta sam se okrenula i učinila savršen doskok.

Nakon nastupa ukazala mi se Doloresina silueta.
„Ono je definitivno bilo iznenađenje!“ pokazala mi je svoj urođeni zlokobni smješak.
U glasu joj se dalo naslutiti stanovita doza poruge i nešto veća doza zavisti.
„Na što konkretno ciljaš Dolores“, pravila sam se blesava dok sam joj se obraćala s visoka.
„Trostruki salto“, teatralno je zakolutala očima.
„Aaaa... to“, otpuhnula sam skupivši pritom obrve, i nonšalantno odmahnula rukom. „Ništa posebno. Mogu ja i bolje kad se potrudim.“
Nos joj se mrštio, pa sam zaključila kako joj smeta Sunce ili Mjesec .
Njezina igračka je pronašla put do svoje vlasnice, čvrsto je stegnuvši po sredini tijela svojim mišićima sumnjivog podrijetla.
„Ne brini draga“, komad je prislonio svoju ljepuškastu glavicu okruženu uvojcima uz njezino uho mada ono što je proizveo nije nalikovalo na šapat. „Nitko tebi nije ravan.“
Uuuuu... počela sam naočigled sliniti, i jezik mi se umalo odrolao po podu.
Zgođušni je to primjetio pa je dodatno podigao ramena i uvukao popločani trbuh umanjivši pritom opseg struka za nepunih devet centimetara. Sreća njegova što se nisu dugo zadržali jer bi u protivnom poplavio.
Ne mogu apsolutno tvrditi je li bila zbilja ili samo plod moje mašte, ali, mislim da se okrenuo, i pogledao me još jednom onako dobro. Možda mi je namignuo... OK, nije!

Potražila sam Iana koji se pokušavao isčupati iz Erikovog zagrljaja. Moj dečko se očito susreo sa svojim idolom, i rado bih bila na njegovu mjestu. Priznajem, ona testosteronska spodoba nije ni do koljena mom partneru, a vjerujem kako i Erik sa mnom dijeli mišljenje. Čim me spazio, širom je razvalio vampirska usta, i pričao nebuloze o pobjedi, odluci žirija, kako zna sve pikanterije iz prve ruke mada će rezultati biti objavljeni kroz najmanje pola sata. Iz konteksta sam zaključila kako ponavlja nešto što se Ianu već ranije dalo naslutiti. Potom je odjurio poput vihora ostavivši Iana i mene nasamo.

„Erik je uvjeren u pobjedu“, progovorio je nakon kraće stanke.
„Je li ti to važno... pobjeda?“
Zurila sam nepristojno isčekujući odgovor.
„Pretpostavljam...“
„Da? A zašto?“
Pretvorila sam se u znatiželjnu mačku.
„Zbog tebe“, fiksirao me pogledom.
Djelovao je mirno, nikako poput mene.
„Zbog tebe sam se i prijavio na audiciju za tim. Jer si željela pobjediti... više od svega... Jesam li u pravu?“
„Pa... možda... donekle...“, natucala sam.
On se nasmješio poput anđela, i provukao svoje prste kroz moju kosu.
I tada su objavili pobjednika ovogodišnjeg natjecanja. Erik nije trabunjao bezveze.
„Galaxy“, ponovila sam. „Zlato... napokon...“
Zatim sam posve neočekivano (sudeći po Ianovoj grimasi) vrisnula, i našla se u naručju momentalnog sugovornika. On je priljepio svoju glavu uz moju, i nastao je onaj trenutak, meni najdraži. Momenat tik pred prvi poljubac. Obožavam nervozno strujanje pod kožom i negdje u području trbuha koje prati ovaj događaj. Unutarnja nesigurnost i vanjska neizvjesnost razvlačile su me beskrajno čineći od mene nestabilnu masu. Trebala sam nekog, pisalo mi je u očima. Trebala sam Iana, a sve izuzev njega dobilo je značajnu notu trivijalnosti. Odjednom je ostalo prestalo egzistirati, čula se samo tišina, i postojao je samo on u tom perfektnom beznađu preda mnom i za mene. Poljubili smo se.

„Erik“, prelazila sam preko njegova lica pitajući se koliko je zapravo vidio.
Dovoljno? Hmf...
„Oooo, šteta što nisam žena“, dao mi je traženi odgovor. „I ja bih te najradije zažvalio stari!“
Ha?! Nije normalan! Bože, počinjem sumnjati kako je možda neki munjeni demon zaposjeo tijelo mog dečka, ili je Erik jednostavno odlučio darovati mozak u znanstvene svrhe?

Negdje oko zalaska sunca startala je fešta. Pijana i umjereno neobuzdana. Samo Dolores nije konzumirala gotovo ništa. Ljuto me promatrala ostatak večeri, i očevidno škrgutala zubima kao da je stravično boli umnjak. S druge strane priče, Erik je uvodio Iana u svoje veliko društvo. Činilo se kako se obojica dobro zabavljaju, i kako su popodnevni prijestup kukavički predali zaboravu (u Erikovom slučaju, ovakav ishod je više nego povoljan). Jedino je iskra poljupca još uvijek sramežljivo tinjala u meni.


Subota, ožujak 23, 2396.

9:05. Spavala sam dok me nije probudio vražji telefon.

„Halo“, frktala sam u slušalicu.
„Hej, ja sam... Ian“, zvučao je kao poprilično loš psihijatar.
„Hmf... Ian?“
„Da Ian! Koliko Ianova uopće poznaješ Luna?“
Sad je on frktao.
„Pa...“, namjerno sam otezala dok sam pramen kose spontano motala oko malog prsta. „Da vidimo... umm... ima jedan...“
„Luna! Šta izvodiš pobogu?!“
„Ne izvodim“, hinila sam duboku uvrijeđenost.
Možda izvodim zato jer mi se činilo kako sam daleko veću pozornost pridavala jučerašnjem događaju između nas dvoje nego on.
„Aaaa! Sad se sjećam!“
„Luna!!!“
Gubio je strpljenje progresivno i naočigled.
„Ha?!“ izrekla sam na najblesaviji mogući način.
„Jesi li možda ljuta zbog onog poljupca?“
„Kojeg poljupca“, okrenula sam se na trbuh osjetivši prazninu uglavnom nervoznog želuca.
„Jesam li pogriješio?“
Glas mu je postao tiši i nježniji.
„Ovaj... Ian?“
„Da?“
Prestala sam glumatati pa sam izustila krajnju glupost.
„Onaj poljubac... nije se dogodio. OK?“
U sebi sam osjetila instant-kajanje. Pobogu, zašto sam to rekla?!
Šutio je.
„Jesi tu?“ zanimalo me.
„Jesam, Luna.“
„Onda?“
„U redu je“, izgovorio je oštro.
„Prijatelji?“ zabavila sam se klasičnim odabirom riječi.
Danas bi mi očigledno bilo pametnije da umuknem. Umjesto toga, pretvorila sam se u esenciju optimizma s namjerom daljnjeg razvijanja ovog trivijalnog dijaloga.
„Šta hoćeš ti od mene?“
„Nemoj se ljutiti na mene Ian. Nisam ja kriva što sam ovoliko zbrkana.“
Nisam odustajala, i dobro sam naoštrila nokte s namjerom da mu se neopazice zavučem pod kožu.
„Slušaj... pusti me neko vrijeme na miru, pa ćemo vidjeti. Važi?“
Uuuuu?! Mhmmm...
Znam! Neki vanzemaljac se uvukao u Ianovo tijelo, a ja moram biti samo užasno strpljiva, i čekati završetak nepoznatog eksperimenta.
„Važi“, kimnula sam.

10:20. Nikako nisam uspijevala pronaći mir. Vjerujem kako je to upravo bio razlog zašto sam kasnije završila u šopingu.

13:25. Kupila sam dvoje dokoljenke, jedne s ukrasnom mašnom, i nekoliko kopčica za kosu.


Subota, ožujak 30, 2396, ponoć

Shvatila sam kako sam iznimno uspješno ignorirala Iana cijeli tjedan. Realizaciji dostignuća toga cilja donekle je pomogla činjenica da je i on izbjegavao mene. Ha! Nije da me to posebno opterećuje.

Ovoga... možda malo.

OK, luda sam zbog toga! Potajice sam očekivala njegov poziv za maturalni ples. Erik nije ništa spominjao na tu temu (tip se ne voli zamarati detaljima npr. osobom koja će biti moj partner za taj spektakl, i samim time potencijalni kralj), a u zadnje vrijeme smo se udaljili, pa sam mislila...

Uh! Kvrapcu! Totalno sam zaboravila! Još uvijek nisam predala konačan nacrt za temu maturalne zabave. Sutra ću razmišljati o tome čitav dan ako treba.

- nastavit će se -